Život uz Gambrinuse

Danas su u modi Karlovačko i Ožujsko, Staročeško, Bavaria, Heineken, ili Pan pivo …. u bocama, ili konzervama, pije se bambus i gemišt ili Red bull… Sluša se pop – rock, tamburice, tehno ili house, ponegdje i narodnjaci u kafićima, na feštama… I tako, danas netko voli ove, drugi one i teško je u toj prebogatoj ponudi spojiti dvoje ili troje da baš svi vole isto.

A nekada…?… nekada su gotovo svi pili u pakračkim i lipičkim hotelima i gostionicama špricere od Kelemenove sode i vrsnog pakračkog vina; Gambrinus pivo Daruvarske pivovare, a oni rjeđi – cocktu ili nešto slično – i, svi su, bez obzira što pili i jeli, voljeli, bar što se glazbe tiče, uglavnom isto – glazbeni sastav Gambrinuse iz Daruvara koji su svojom sentiš glazbom uljepšali mnoge pakračke noći i jutra.

Na vrijeme Gambrinusa i šezdesete godine prošlog stoljeća starije Pakračane i Lipičane podsjeća nedavno obnovljena još jedna pakračka ljepotica, nekadašnji hotel Pakrac, ili još davno, davno – Svratište pa Velika gostionica, koja je zablistala nakon obnove u punom sjaju. Raspisan je natječaj za zakup hotela, uskoro će dobiti i nove stanare, a možda se pod novi krov ponovo vrate šank, sobe, neka mini-kuhinja baš kao što je vraćen i haustor – zazidan u vrijeme sveopće devastacije spomeničke baštine u ovom našem nekada lijepom gradu – gradu obrtnika, trgovaca, sudaca, činovnika, učitelja, doktora… I, dok se polako, ravno iz prošlosti, vraćaju na ulice Pakraca zgrade i trgovi teško je reći da li će se ikada u svom nekadašnjem sjaju vratiti i onaj obzidani ugao uz hotel, nekadašnja bašča, u kojoj su gotovo desetljeće i pol, prije pedesetak godina, svirali baš ti legendarni Gambrinusi.

Uz gospođu Ankicu Schmaltz, koja je u ovoj priči sjećanjima zamijenila njenog, prije četiri godine prerano preminulog supruga, Miroslava – Miru Schmaltza, utemeljitelja daruvarskih Gambrinusa i poznatog saksofonistu, u Bašči je, 26. siječnja, tog prohladnog siječanjskog prijepodneva, bio, nakon nešto manje od pola stoljeća, i klavijaturist Gambrinusa Nikola Dobrić – Nix.

Šezdesetih i sedamdesetih godina, u topla predvečerja, svježe noći i vruća ljetna prijepodneva redovito se tražila stolica više, a bašča se praznila tek nakon što bi u sitne sate Miro, Nix, Boro, Medo, Đuro, Mirko, Ruf, Momir, Zvonko, Straho, Davor… i još poneki koji su prolazili kroz orkestar, nakon dobre, baš dobre, svirke zasvirali onu, uobičajenu, oproštajnu – Laku noć, laku noć…

I, ne samo da je bila puna bašča, nego su se nerijetko uz zidanu ogradu s i danas prepoznatljivim krugovima, natisnuli slušatelji i štovatelji, rekli bismo u današnjem žargonu, pop glazbe, ili, jednostavno rečeno lijepe pjesme tadašnje domaće i svjetske scene. I kad je već riječ o bašči, ni ta ograda nije bila bilo što – visoka je bila toliko da su oni nešto viši mogli, podignuvši se na prste, samo načas pogledati preko nje. A, iznad zidanog dijela – kutije – spoj željeza i stakla, čini mi se, noću osvijetljene. Između njih – žardinjere. U unutrašnjem dijelu bašče dominirala su osamdesetak pa i više godina stara stabla kestena, vjerojatno zasađena 1885. godine kao i ostala stabla kestena uz 730 metara dugo šetalište od te Velike gostionice pa do željezničke stanice. Između kestenova – stolovi. U sredini bašče – fontana i plesni podij, a u suprotnom uglu od hotela – pozornica. “Nije to bio u današnjem smislu light show, ali za ono vrijeme to je bilo nešto posebno, bašča nam je izgledala kao prava ljepotica: svjetla u boji, svjetlucanje vode u fontani, lijepa glazba, ples…”, podsjetila je na dragu prošlost gospođa Ankica, zastavši pored kestena uz devastiranu pozornicu, jednog od još dva preostala u nekadašnjoj bašči.

Upravo za stolom uz taj kesten, neposredno uz pozornicu, gospođa Schmaltz je, zajedno s drugim suprugama ili djevojkama glazbenika provela noći i noći, prateći supruga. “Nisam plesala, jer muž je svirao, pa se znalo dogoditi da pred kraj svirke netko od gostiju zatetura prema meni i zatraži ples. Ja bih se ustala, zaplesala, a moj suprug je u takvim slučajevima skratio pjesmu kako bi me oslobodio”, samo je jedna od mnogih Ankičinih priča koje duboko nosi u sebi i koje obavezno ožive kada začuje glas Ive Robića čije je pjesme u izvedbi Gambrinusa odslušala na stotine puta. “Kada i danas čujem Robića, toliko se toga lijepog sjetim, jer Robić je bio obavezni dio repertoara: Jabuke i trešnje, Ta tvoja ruka mala, Samo jednom se ljubi… zatim, pjesme s Opatije pa svjetski hitovi poput Manuele, Marine… pjesme Luja Amstronga, i drugi”, rekla je Ankica zapjevavši potiho nekoliko taktova jedne od mnogih s kojima je godinama živjela. Znala je ona već napamet cijeli ritual cjelovečernjeg nastupa od pripreme za svirku, nastupa, pa do pakiranja instrumenata, jer, sve su radili sami, nisu imali tonskog majstora, pa su ju često u pripremi poslali “u dno” sale ili bašče da bi rekla koliko i kako se tko od njih čuje.

“Miro je strašno držao do profesionalnosti, do imagea sastava. Imali smo tamno-plave sakoe s izvezenim grbom Gambrinusa – skinutog s etikete piva. Poludio je kada je jedan došao na svirku u sandalama. Nitko od nas nije pio, jedino smo pjevač Miro Puhalo i ja znali koji puta navratiti na šank”, priznao je Nikola – Nix Dobrić, nekadašnji učenik pakračke učiteljske škole i svih pet godina školovanja svirač na subotnjim plesovima u Društvenoj dvorani.

Za svoju glazbenu karijeru Nikola, ili poznatiji kao Nix, kojega je tako prozvao Radovan Brdarić, profesor glazbe u pakračkoj Učiteljskoj školi (u odnosu na domaće ime Nikola, Nix ipak više vuče na engleski, zvuči više “stranjski”, kako i priliči glazbenicima), zahvaljuje Učiteljskoj školi i petogodišnjem sviranju harmonike, a u Gambrinuse je došao početkom šezdesetih zato što je svirao samo zabavne pjesme, što je njima i trebalo. “Znao sam i više puta gledati jedan film u kinu “Hrvatski dom” kako bih upamtio glazbu, dok me riječi nisu zanimale, jer nisam pjevao. Skidao sam pjesme, kao i svi drugi glazbenici u to vrijeme, s ploča, s radija i s tada vrlo slušanog radio- Luxemburga” prisjetio se prošlosti Nikola. Kaže da je svirao harmoniku na plesovima besplatno, što je u ono vrijeme bilo potpuno normalno, a tek je od Omladinske organizacije dobio – knjigu.

Školsko Kulturno-umjetničko društvo Grgur Karlovčanin je davalo zabave po okolnim selima, a Nikola, normalno, svirao, kao i na radnim akcijama kojih je upisao nekoliko. “Uz mene su povremeno svirali Homolka iz Filipovca, Slobodan i Drago Jović gitaru te Jurina violinu, ali, to nije baš pasalo”, kaže danas 72-godišnji Nikola.

Sjeća se da je u Gambrinusima najprije svirao harmoniku, a potom je sam kupio klavir-set, odnosno, električni klavir. Pred kraj sviranja, zbog preseljenja u Osijek, kupio je od Ivice Šerfezija orgulje, ali ih je, kako kaže, mogao preuzeti, takav je dogovor bio, tek nakon Šerfinog koncerta u Koprivnici.

Iz vremena Učiteljske škole i Pakraca pamti i svoju prvu veliku ljubav, bio je, kaže, ludo zaljubljen i trajala je svih pet godina školovanja… iako je za njega, kao svirača, bilo i “drugih zainteresiranih”. Na žalost bila je to nesretna ljubav, zbog koje je, kaže, dugo, dugo patio… i zbog koje, najviše, na obljetnicama mature, prođe stare pakračke staze…

Prisjetio se Nix, nekadašnji učitelj, a danas politolog u mirovini, i trećeg mjesta Gambrinusa na natjecanju sličnih glazbenih sastava iz Hrvatske u Zagrebu, kada su u žiriju bili Stjepan Mihaljinec i Elvira Voća, ali i svirki u Kursalonu u Lipiku i na bazenima, koji su osvijetljeni davali nezaboravan ugođaj.

Za Pakrac Nikolu veže i poznanstvo sa Strahimirom – Strahom Bosnićem, poznatim pakračkim glazbenim pedagogom, sviračem i nogometašom, s kojim je bio podstanar u Ćirinovićevoj kući i od kojega je dosta naučio, a pamti i pakračke konobare iz Hotela Pakrac: Peru, Slavka i Franju… nije zaboravio ni Veneciju ni Kalvariju, ni brojne noći koje je proveo svirajući s Gambrinusima u mjestu svoje mladosti.

Kaže da uglavnom nisu svirali po narudžbama, a kada je bilo i toga, pa neku pjesmu nisu znali, dogovorili su se za zamjenu. Jednom su jednoga, malo pripitog, u Uljaniku poprilično i naljutili, jer nisu htjeli svirati himnu tadašnje države Hej Slaveni. “Mi mu objašnjavamo da se to ne smije pjevati na zabavama, a on izvadi nož, pa krene rasparati bubnjeve. Jedva su ga mještani smirili”, ispričao je Nikola, a narudžbe pjesama su nekako ubrzale i odlazak Mire iz Gambrinusa. Naime, budući da je bio tehnički direktor Pivovare, bilo je situacija da mu je njegov radnik dao sto dinara da mu svira, što, ipak, nije išlo.

Gambrinusi su početkom šezdesetih nastali iz tvorničkog glazbenog sastava Daruvarske pivovare, u kojoj je radio Miroslav Miro Schmaltz, pa je bilo i logično da nose ime jednog od brendova – piva Gambrinus. Uz Miru, među prvim glazbenicima bili su: Boro Poluga – bubnjevi, Antun Medenjak – Medo – kontrabas, Živko Marić pa Nikola Dobrić – orgulje, Đuro Varat – truba, Momir Čolić – bubnjevi, Jozo Ruf – gitara. Pjevači su bili Zvonko Šabarić i Miro Puhalo, a dio sastava su jedno vrijeme bili i Pakračani: Straho Bosnić i Davor Lorković – obojica na klavijaturama.

Gambrinusi su u to vrijeme, sigurno je, bili pojam, ne samo zato što su bili kvalitetni, nego i zato što su bili jedni od najboljih u Hrvatskoj.

“Pratili su, temeljem ugovora za zagrebačkom Estradom, Nelu Eržišnik, kojoj su jedinoj, u njenom duhovitom aranžmanu svirali narodnjake i to – bećarca; svirali su uz Vikija Glovackog i Bracu Reissa; nastupali su u svim većim mjestima Slavonije, na dočeku novih godina u Opatiji, u Bakru, godišnje odmore su provodili svirajući na moru, a potom su vikendima nastupali u Pakracu i drugim, Daruvaru bližim mjestima. Na brodu Jugoslavija krstarili su Sredozemljem, a s njima sam tada bila i ja”, kaže Ankica, koja je praćenje supruga uglavnom svela na obližnje Lipik i Pakrac, a kada je rodila, onda je, kaže i s tim završila. I tako, malo po malo, sve su joj više smetala odsustva supruga, nakupile su se godine i godine bez plesa, jer Miru je upoznala još dok je imala 16 godina, kao učenica srednje fizioterapeutske škole u Lipiku, pa su s godinama i samoće za stolom uz pozornicu bivale sve teže, a priznaje, bilo je pomalo i ljubomore, jer poznati svirači, kakvi su sigurno bili oni iz Gambrinusa, bili su u to vrijeme zvijezde, pa su ih i žene više gledale. “Počela sam mu prigovarati, odnosno zvocati kako mi to kažemo, zbog odsustvovanja, jer, nije u pitanju bilo samom sviranje, nego i njegov redovni posao tehničkog direktora u Pivovari, nakon čega je uslijedila kratka posjeta kući, pa opet pripreme, vježbe, ugovaranje nastupa, opremanje sastava i drugo”, rekla je Ankica, pa ispričala i kako su se snalazili pri kupovini opreme.

“U to vrijeme je Zapad još bio pojam, iako se “otvorila” granica prema Italiji i Trstu, ali za kupovinu razglasa trebalo je platiti visoku carinu. I, našli su dečki jednog Daruvarčanina na carini, pa otišli u Trst u poznatu trgovinu pojačala Dinacort. Vlasnik ih, nakon što je u 12 sati zaključao radnju, ostavi u njoj kako bi mogli sve dobro isprobati, a potom ih u 16 sati otključa. Oni plate pojačala, i onda tek nastupe drame oko prijenosa preko granice.

Jednom su, tako, svirali u Ambasadoru u Opatiji, kad u jutro počnu postavljati razglas, a on – ne radi. Ne pomaže ništa, nego sjesti u auto pa u Trst. Nakon jurnjave i strepnje da li će se stići na vrijeme i da li će, uostalom, sve funkcionirati, ipak je sve završeno dobro”, kratke su priče gospođe Ankice.

Dok su stajali pred nekadašnjom pozornicom u bašči Hotela Pakrac i vrtjeli film mladosti, Nikola kaže: “Sve manje nas se ljudi sjeća, jer i Gambrinusi su prošlost, lijepa naša prošlost, i opet bih izabrao isti život, pa, valjda nam je bilo dobro i lijepo. Glazba nam je oplemenila život. Nešto nam je pjesma oduzela, nešto dala i to je to”, rekao je.

Vidi se po priči, ali i po svemu drugom da je čitavom svojom dušom i Ankica bila dio Gambrinusa, jer, sve je njihove pjesme znala, njihov redoslijed, ritam nastupa, sve dobro i sve loše. Kaže, kako joj je suprug govorio da ponekad zažali što je svirao saksofon, a ne klavijature, jer poželi se svirke, a kako da svira sam.

“I pored svega, ne bih u životu ništa mijenjala, voljela bih sve to ponoviti, jer, sve je bilo toliko lijepo – obiteljski trenuci, odrastanje kćerke, putovanja, vrijeme s prijateljima, pa i one večeri samoće za stolom u bašči Hotela Pakrac, dani i nove godine bez plesa, i opet bih zvocala zbog Mirinih odlazaka, ali ništa u životu ne bih mijenjala”, rekla je i zastala, pa zašutjela gospođa Ankica. Znali smo da je “otišla” na čas k Miri, svom mužu, u uspomene, sve od vremena kada je imala 16 godina i od kada su zajedno – pa do njegovog preranog odlaska. Ipak, nije sama, kaže, jer, posjećuju ju kćerka Mirjana, zet Zlatko, unučad Valentina i Ivan… nije sama, ali, često se, kaže, rastuži i kad je sretna, jer, nema u tom trenutku to s kim podijeliti…

Ovo je, izgleda, rekli su Ankica i Nikola, posljednja priča o Gambrinusima, jer sve manje nas se ljudi sjeća, a Gambrinusi su već godinama prošlost, naša lijepa prošlost.

I, zastali su tako Ankica i Nikola prije neki dan u bašči hotela Pakrac, trenutak ili vječnost šutke, svaki sa svojim uspomenama, Ankica s Mirom, a Nikola sa svojom velikom đačkom nesretnom ljubavi, možda oboje mislima negdje u šezdesetim godinama, možda u jednoj od onih ljetnih noći kada se redovito tražila stolica više, a “bašča” se praznila tek nakon što bi u sitne sate Miro, Nix, Boro, Medo, Đuro, Ruf i Zvonko… nakon dobre, baš dobre, svirke zasvirali onu, uobičajenu, oproštajnu – Laku noć, laku noć…

Autor Duško Kliček,
izvorno objavljeno u Pakračkom listu u siječnju 2009.
Prenosimo s portala  Pivnica.net