Stupčanica

U srednjem vijeku Stupčanica je bila vlastelinstvo koje se protezalo do rijeke Ilove na sjeveru, a južno do posjeda Dobre Kuće. Jedini trag na stupčaničko vlastelinstvo ukazuju ostaci utvrde koja se nalazi na planinskom dijelu sjeverozapadnog Papuka,iznad Bastaja. Utvrda i danas kao stražar-kula stoji nad gornjim Poilovljem.Stanovnici ovoga područja do danas ostatke ove utvrde nazivaju ” turska kula”, iako je njena povijest puno starija. 1244. godine u nekim zapisima spominje se naziv Saploncha, a u popisu župa Zagrebačke biskupije da se na ovom prostoru rabe riječi ” inferior et superior Soplpncha” što navodi o postojanju Gornje i Donje Stupčanice. Najstariji vlasnik ovog vlastelinstva bila je plemićka porodica Tiboldovića, koja je, pretpostavlja se i podignula grad. Na tom su području obnašali upravnu župansku čast. Prvi poznati feudalni gospodar od 1294. bio je Zeria Magnus Tiboldović. Kao čestiti veleposjednici brinuli su se i za duhovni i prosvjetni život pa je u utvrdi bila i kapela sv. Franje Biskupa.Oni su ujedno i doveli benediktince u obližnju Bijelu,izgradivši im veliki samostan sv. Margarete.

U podnožju utvrde zaživjela su dva srednjovjekovna trgovišta sa sudom i školom. Gornja Stupčanica i Donja Stupčanica, sjedišta su župa Blažene djevice Marije i sv. Mihaela. Cijeli je veleposjed obuhvaćao 62 sela. Od 1408. godine, grad je prešao u kraljevo vlasništvo. Neko je vrijeme Stupčanica bila u rukama Sigismundove supruge, kraljice Barbare, sve dok nije došla u vlasništvo Nikole Gorjanskog, hrvatskog bana i ugarskog palatina. Nakon nestanka obitelji Gorjanski stupčanička područja su došla u ruke Nikole Banfija. U travnju 1542. godine Turci su zauzeli ova područja, a obližnja Ilova postala je granicom između turskog i austrijskog dijela Slavonije. U okolicu utvrde naseljeno je muslimansko stanovništvo, a kasnije i vlaško pravoslavno stanovništvo iz zapadne Bosne. Vlasi su obnašali dužnost čuvara granice i strateški važnih prometnica. Njihova sela smjestila su se pod brdima Papuka. U tursko doba kraj oko Stupčanice potpuno je opustio, a mještani koji nisu ubijeni ili odvedeni u roblje pobjegli su u zapadnu Hrvatsku, Austriju ili zapadnu Mađarsku.

Nakon poraza Turaka pod Bečom, što utječe na povlačenje turskih trupa iz Stupčanice 1687. Stupčanicu je pri tome oslobodio austrijski general Hans Dunewald. Od tada Stupčanica ostaje napuštena. Danas su zidovi oko utvrde razrušeni, a zidane prostorije zatrpane kamenom.Stupčanička tvrđava najbolje je sačuvana srednjovjekovna utvrda daruvarskog kraja zato što je utvrda građena od dobrog kamenog materijala. Do danas se sačuvala oko 18 metara visoka kula zidana tesanim kamenom i ciglom. U nju se ulazilo sa zapadne strane u prvom katu i tu je kula bila najviše zaštićena i čuvana. Na drugom katu kule još se i danas sa sjeverne strane vidi prozor koji pripada kasnoj romanici.

Utvrda je građena po uzoru na njemačke burgove koji su imali sličnu namjenu dok je trgovišno naselje bilo nešto niže ispod utvrde. Konzervatorske službe zaštitile su Stupčanicu 1975. godine i stavile je u popis nepokretnih spomenika kulture Slavonije i Baranje. 2009. godine obnovljeni su zidovi grada zapadno od kule, te su iskopani podovi davno zatrpanih prostorija.