prevnext
Menu

Šlag i škola

Šlag i škola

Jutros je prvi puta zazvonilo zvono u novoj školskoj godini, rijeke đaka slijevale su se prema daruvarskim školama pa za čas nazad, prema centru. Tu su se još koji trenutak muvali, pa oni mlađi zašli u koju od pekara, kupili kiflu ili mafin te se zaputili kući. Oni stariji zaposjeli su sve ulične stolove kafića te raspredali dugo i naširoko o tome gdje je tko bio i što je tko radio preko ljeta.

Jutros je tako ljetu definitivno odzvonilo, ono kalendarsko će doduše još  potrajati ali početak školske godine uvijek je kraj svim ljetnim temama i početak onog dijela godine kada su škola, nastava, učitelji i ocjene dominantne teme mladog naraštaja. A centar svekolikog školskog svemira našeg Daruvara skoro cijelo stoljeće bio je dvorac i njegova okolina. Prije četrdesetak godina svi smo ga zvali „mali park“ i kroz njega su prolazili, u njemu se šetali i igrali ne samo oni koji su u dvorac išli u više razrede osnovne škole. Bili su to i oni iz nižih razreda jer njihova se zgrada, kao i ona češke škole, nalazila odmah do parka.

Za razliku od „velikog parka“ kojim smo samo u organiziranoj koloni prolazili u šumu „iznad pruge“, mali je park bio cijeli naš, tu smo trčali, sakrivali se u živicu i grmlje, penjali se na drveće (iako se to nije smjelo). Ljeti smo sjedili na travi i čekali se, zimi se sanjkali, a oni odvažniji i tajno pušili, skrivajući se iza spomenika. Cika i vika odzvanjala je gustim raslinjem, s igrališta je dopirao zvuk sudačke pištaljke i mukli odjek lopte kada udari u zemljano tlo. A čula se i pjesma, jer uvijek je neki razred imao glazbeni – a u moje vrijeme, to je značilo da se ne teoretizira već – pjeva.

Danas je dvorac tih i pust, uokviren tepihom zasijane zelene trave ispred i divlje ledine lijevo, gdje više nema ni dugo vidljivog okvira terena za skok u dalj, posljednjeg znaka, da su tu nekad tu bila školska sportska igrališta.

Iako na fotografijama ta njegovana trava lijepo izgleda, mene uvijek podsjeti na vremena, kada nije bilo nikakve šanse da ona ovdje raste. Jer stotine je dječjih nogu upravo na tom mjestu svaki dan čekalo da počne poslijepodnevna smjena a ovi iz prijepodnevne, sprintom letjeli van čim odzvoni zadnji sat. Ona teška drvena vrata na dvorcu tada se gotovo nikad nisu zatvarala, sjećam se svog čuđenja kada sam usred jednih ljetnih školskih praznika sredinom sedamdesetih shvatila da ona zapravo postoje.

Danas se otvaraju samo na velike događaje.

I zato, kada sa svojim dragim gostima stignete pred dvorac možete tek uzaludno stiskati veliku masivnu kvaku, pogladiti lava, kojemu je zub vremena oteo alku, te pričati krasnu priču o slavnim danima dvorca. A prvi koji ju je proširio bio je bečki putopisac Taube, koji je upravo u vrijeme nastanka dvorca pohodio ove krajeve te zapisao:

 „Sagradi Antun Janković veliku palaču, daruvarski grad kao sijelo velike njegove gospoštije i to po nacrtu bečkih arhitekata. Tu je bilo 60 soba i prostorija a godine 1777. bio je grad dovršen…Taj je dvor najljepši u cijeloj kraljevini, pa se ne bi trebao ni u Beču skrivati“.

Ovu zadnju rečenicu  i dan danas ne propušta citirati ni jedan turistički prospekt i priznajem, djeluje pomalo prenapuhano kad s grupom posjetitelja grada stojite pred njegovim ulazom. Jer danas su neka druga vremena, turisti putuju uzduž i poprijeko i vidjeli su toga toliko, da ih je teško nečim fascinirati. I zato im morate ispričati cijelu priču a to je priča o onome što i danas diže cijenu svakog apartmana na moru – o pogledu. Odnosno o fantastičnom položaju na kojem se dvorac zapravo nalazi.

I u tom je zapravo sve nekako sažeto i sublimirano jer to je i priča o uspjehu i padu obitelji Janković koja u Slavoniju dolazi iz Mađarske. Vlastelin i pravnik Antun Janković brzo se penje po ljestvici monarhijskih službenika što se danas, nažalost, teško vidi i na kraju postaje i veliki župan požeški. Od čovjeka na takvom položaju očekuje se i reprezentativan dom pa on kreće u gradnju svog slavonskog dvorca. Bio je to čovjek, koji je očito sve radio kako treba, jer se već godinu nakon započete gradnje dvorca mogao okititi i grofovskom titulom „od Daruvara“.

Antun je za gradnju dvorca nije odabrao Požegu, gdje je stolovao, već svoj novi posjed starog imena Podborje a novog Daruvar (prema mađarskoj riječi daru, što znači ždral, ptica koju je obitelj već imala u grbu, o čemu smo već pisali). Tako je odlučio jer mu je godila ovdašnja ljekovita voda. Bečki su pak arhitekti zdanje lukavo smjestili na samu sredinu blage uzvisine iznad najnižeg dijela kotline. Mjesto su još malo i nasipali, da dobiju dovoljno prostora za jednokatnu baroknu zgradu s dva krila (Taube kaže „30 bečkih pruta široku a 20 dugu“)  orijentiranu  na jug, prema cesti kojom se u grad stizalo iz županijskog središta.

I zamislite samo iznenađenja i oduševljenja, nakon što su se putnici neudobnom konjskom kočijom drndali skoro cijeli dan iz Požege prolazeći slabo naseljenim krajem, kaldrmom koju je većinom okruživala duboka šuma. Kad bi stigli na onaj zavoj kod današnjeg doma u Doljanima pred njima bi se u svoj svojoj ljepoti prostrla pitoreskna daruvarska kotlina a iznad nje velebno zdanje dvorca. Obasjano zapadnim suncem posve je dominiralo cijelom dolinom potvrđujući na najbolji mogući način novi grofovski status Jankovića.

Barokni dvorac kočoperio se i sjajio kao kakav raskošni šlag na zelenoj torti parka koja je u najboljim danima vladavine Jankovića okruživala zgradu tako, da je samo prvi kat virio iznad zelenila. I ništa nije smjelo zakloniti taj impozantan pogled, zato se, posve neuobičajeno za barokne dvorce, glavni ulaz na koji su stizale kočije ne nalazi s prednje nego zadnje, dvorišne strane. Zato se u parku sve zelenilo šiša na visinu prvog kata, zato je dvorac na kraju i dobio dograđenu altanu, odnosno balkon iznad ulaza na koji se izlazi iz glavnog reprezentativnog salona –  zbog fantastičnog pogleda s tog balkona na cijelu dolinu uokvirenu sa svih strana planinskim vijencima!

Bila su to dobra vremena za Jankoviće a onda su došla ona loša, pa dvorac dva puta mijenja vlasnike i napokon postaje svojina banke. A onda ga kupuje „poglavarstvo trgovišta“ odnosno grad Daruvar i dvorac postaje realna, pa viša gimnazija, pa trgovačka škola, pa trgovačka akademija, pa škola učenika u privredi, pa osnovna škola. Redali su se tako u dvorcu đaci razni, od prvog svjetskog rata pa sve do 2004., kada je učenički stampedo zadnji puta protutnjao drvenim stepenicama dvorca i otišao u bolje, suvremenije uvjete nove školske zgrade.

I dok neki autori misle da su dvorcu te duge školske godine (skoro pa devedeset godina) naškodile, jer su srušeni mnogi zidovi, uništen mnogi namještaj te arhiv, drugi drže da ga je to zapravo spasilo. Jer vlastelinski gospodari u to vrijeme već su prošlo svršeno vrijeme i mnogi dvorci propali su iz prostog razloga jer se o njima nije imao tko brinuti. A daruvarski je i bez Jankovića disao i živio, tu se radilo, živjelo, po zimi se ložilo, ljeti su svakodnevno otvaranim prozori da svježi zrak uđe među stare zidove.

Jer zgrada u kojoj se ne živi zapravo je mrtva zgrada, a takav je, ruku na srce danas i naš dvorac. Mrtav kapital u vlasništvu grada. A što se sve danas u njemu nalazi čitajte idući puta.

Sjećala se, čitala te zapisala Vlatka Daněk

B1

Svoj dvorac gradi Antun Janković, veliki župan Požeški te malo kasnije grof od Daruvara, na uzvisini iznad samog središta kotline u kojoj izvire ljekovita topla voda. Da bi se dobilo dovoljno prostora za impozantni dvorac, teren se nasipa pa nastaje plato na kojem nakon šest godina gradnje…

B2

…lako pamtljive 1777. godine biva završen impozantni barokni dvorac „U“ tlocrta, glavnim krilom okrenut prema jugu, dok su gospodarske i prateće zgrade situirane iza dvorca, na sjeveru.

B3

Kada su posjetioci stizali u Daruvar kočijom iz Požege, koja se nalazi lijevo iza ovih planina, s doljanskog prijevoja ukazao im je fascinantan pogled na dvorac…

B4

…koji je dugi niz godina dominirao kotlinom, bio šlag na zelenilu njegovanog parka, koji ga je okruživao.

C1

Na Hühnovoj litografiji iz 1862. godine vidimo da prvobitno dvorac nije imao altanu…

C2

..odnosno današnji veliki balkon s kojeg se pružao pogled na cijelu daruvarsku kotlinu, dao ga je prigraditi posljednji vlasnik iz roda Jankovića, Julije

C3

Ovako dvorac izgleda prije 1900. godine, kada je u vlasništvu Tükörija…

C4

…nakon Prvog svjetskog rata postaje vlasništvo grada i u njega useljava prva u cijelom nizu raznih škola, čiji učenici i nastavnici koriste dvorac kao školsku zgradu skoro cijelo stoljeće…

C5a

Dvorac prije velike rekonstrukcije krovišta te obnove fasade (koja je dovršena tik prije domovinskog rata) – još uvijek je tu škola a kako izgleda prvi dan školske godine vidite na uvodnoj fotografiji, čiji je autor, kao i ove i one koja slijedi Toni Hnojčik

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

.. Romantika oko dvorac u osamdesetim godinama prošlog stoljeća…

C6a

Ovako izgleda pogled na glavno, južno pročelje daruvarskog baroknog dvora danas, naravno, da vam cijelo krilo stane u jednu fotografiju, morate imati poseban objektiv…

C6b

…koji onda daje ovako neobičan pogled na unutarnje dvorište, koje je zapravo pravokutnik omeđen sporednim krilima dvorca.

D1

Od godine 2004, kada se škola definitivno iselila iz dvorca, grad za njega traži pravu namjeru. Tamo gdje su nekada hodale dječje noge, danas raste zelena trava…

D2

…ali su zato vrata dvorca većinom čvrsto zatvorena.

D3

Ovdje se nekad skakalo u dalj, igrao rukomet i odbojka na školskom sportskom igralištu, danas je tu ulaz u Badelov podrum, koji se proteže ispod južnog krila dvorca.

D4

Pogled na dvorac sa istočne strane

D5

Nekad je dvorac dominirao okolinom, danas je zagušen i stiješnjen među daruvarskim ulicama, štoviše glavna zaobilaznica ide tik uz vrata, kojim su nekada stizale u dvorište kočije…

D6

Široj jasnosti malo znani podsjetnik na staru slavu Jankovićeva dvorca, prigodna je poštanska marka izdana prošle 2015. godine

Daruvarski-portfolio.net koristi kolačiće kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Više o kolačićima pročitajte ... Uvjeti korištenja

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close