Nevidljivi rimski Daruvar

Naše će nas šetnje, osim do zanimljivih građevina i objekata, povremeno odvesti i do istih takvih ljudi. Prvi od njih je Bero Schejbal, koji doduše više voli da ga se zove Berislav, a značajan je po tome što čini vidljivim jedan danas posve „nevidljivi“ dio Daruvara, onaj rimski.

U daruvarskim izvorima tople lječilišne vode svoje su ratne rane vidali još rimski legionari…

pročitala sam u nekom turističkom prospektu, a rečenica vrlo slična ovoj veže se, recimo i uz creski gradić Beli, gdje su centurioni i ini viši vojni časnici dolazili na oporavak, ali ne kao kod nas na izvore tople vode, nego na svježi morski zrak. Odgovor na pitanje zašto rimska povijesti Daruvara nije toliko eksploatirana kao recimo ona Jankovićevska jednostavan je, u Hrvatskoj ima toliko puno većih, ljepših i čak u svjetskih razmjerima značajnijih rimskih ostataka, da naši daruvarski nisu nikome posebno značajni, osim, naravno – nama.

A istinsko zanimanje za njih pobudio je u meni upravo Berislav, diplomirani inženjer arheologije, profesor povijesti i magistar srednjevjekovnih znanosti.

Molim te napiši, da uz sve to i KV kovinoglodač s jednom godinom radnog iskustva u toj struci

rekao mi je prošli tjedan, uz posve nove turističke table pored bivšega Ivanovog doma, čije je postavljanje inicirao. Ni ovoga puta nije bio lak sugovornik jer, za razliku od većine nas, njemu je sve o tim starim vremenima jasno, s lakoćom barata pojmovima i godinama, pa se trudi i objašnjava, maše rukama, dodaje, pojašnjava, gleda je li sve „dobro zapisano“.

I kad nakon svega tog svog truda sada ovdje pročita moj jednostavni zdravoseljački sažetak, možda sa mnom više nikad u životu ni riječ ne progovori, ali eto, moje životno iskustvo mi govori da su prijatelji ili rođaci koje neobavezno vodimo po našem malog gradu vrlo zadovoljni i s onih nekoliko rečenica:

Nekada davno u Daruvaru su živjeli Iassi (Jasi), panonsko-keltski narod. U I stoljeću ovdje su ih zatekli Rimljani i njihovom zaslugom ovdje se razvilo naselje Aquae Balissae (u prijevodu Jaki izvori) a koje se zapravo sastojalo od Res Publice Iassorum i Municipiuma Iassorum, iliti građanske i šire vojne uprave toga područja. Na današnjem Slaviku niknuo je tako zidinama opasan stambeni i vojni dio naselja, dok se onaj reprezentativni, s termama i Jupiterovim hramom, nalazio u današnjem parku i centru.

Kako su rimske Aquae Balissae zaista izgledale, možemo danas samo špekulirati, ali od svekolike rimske daruvarske povijesti, koju je 1907. godine prvi stručno opisao Đuro Szabo, u samom Daruvaru danas ne možete vidjeti skoro ništa. Ovdje nikad nisu vršena nikakva sistematična arheološka iskapanja i svi nalazi iz antičkih vremena bili su slučajni (ako nisu završili kao izvor građevinskog materijala za sve koji su ovdje živjeli nakon Rimljana). Najvredniji rimski artefakti nađeni su još za vremena Jankovića i nalaze se u Zagrebu i Beču, no o njima – o prekrasnom sarkofagu i majstorskoj vazi – diatretumu, opširnije idući puta.

Danas o onom što je ostalo u Daruvaru a to je ono iskopano 1967. godine, kada je građena nova kotlovnica hotela Ivanov dom. Veliku ulogu odigrao je tada gimnazijski profesor povijesti Dušan Kovačević, koji je na dojavu radnika organizirao amaterska iskapanja zajedno sa svojim učenicima, a najvredniji rezultat tih iskapanja su kultni artefakti, takozvani Silvanovi žrtvenici – jedan s reljefom, a ostali s napisima.

 S vremenom su se ovi kameni žrtvenici visine malo manje od pola metra selili po Daruvaru po raznim objektima, već prema tome, da li je u tom trenutku i gdje postojala zavičajna zbirka (muzej), da bi danas bili deponirani u prostorijama dvorca i za širu javnost bili zapravo nedostupni.

Ono što od rimskog Daruvara možete u Daruvaru vidjeti danas su dijelovi stupova i ulaznih vrata, te kapiteli iskopani tom istom prilikom kod Ivanovog doma a nalaze se u središnjem svjetlarniku terapijskog dijela hotela Termal. Lijepo ih je vidjeti onako okružene zelenilom i to još posve besplatno ali nažalost, to možete samo u radne dane lječilišnog dijela Daruvarskih toplica. On nedjeljom i blagdanima ne radi a to su najčešće upravo oni dani, kada vi sa svojim gostima šećete Daruvarom. I zato vam ne preostaje ništa drugo, nego da stanete kraj Ivanovog vrela, sve ovo ispričate i uživate u trenutku.

Jer zapravo se nalazite na vrlo značajnom mjestu u Daruvaru, kraj izvora tople vodu, koji je tu od pretpovijesnih vremena, kraj kojeg su svoje hramove gradili Iassi, nakon njih Rimljani da bi na kraju tu bio sagrađen i Ivanov Dom. I ne zaboravite bacite novčić za sreću u blatno dno izvora – jer ovdje se to radilo oduvijek, pa možda baš vaš potone do nekog, koji je ovdje nekad davno ubacio kakav zgodan Rimljanin…

A nakon toga bacite pogled na zeleni brežuljak iznad pruge, koji je sada, kad nema Ivanovog doma, lijepo vidljiv od samog vrela tople vode. Tu je negdje počinjao bedem, koji je opasavao i štitio rimski tabor na starom Slaviku. Kada vam to tako netko kaže, ili pročitate, zvuči suhoparno, ali eto, zahvaljujući Berislavu 1999. godine ti su stari kameni na trenutak izronili iz mraka povijesti.

Daruvar je tog ljeta bio domaćin radnog kampa Task Force Hrvatske matice iseljenika. Iseljenička mladež tom je prilikom, između ostalih radova, obavljala i zaštitna arheološka istraživanja u kojima je tek malo razgrnula zemlju na jednom mjestu ispod one strmine iznad pruge i otkrila „temeljne stope bedema“ koji su se protezali sve do današnjeg židovskog groblja. Slično se ponovilo na jednoj od onih staza koje kroz park-šumu vode na Slavik. Malo kopanja i bijela ploha rimskog kamenja izroni na svjetlo dana. Mnogi, pa i ja, tom smo prilikom naučili nešto novo, gle pa mi i danas hodamo istim stazama ko prije dva tisućljeća Rimljani!

Prije toga Berislav je 1994. ponovno na svjetlo dana izveo dva manja fragmenta rimskih ploča s liturgijskim natpisima, koje je još Janković dao uzidati u prizemlje dvorca. Te godine sudjelovao je u projektu Rano kršćanstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj i dao si truda i „iščeprkao“ ih ispod naslaga boje i žbuke, pod kojima su godinama bili zaboravljeni. Iste godine, u arheološkoj sondi u ruševinama Ivanova doma, pod njegovim vodstvom, iskopano je kameno postolje za kip cara Marka Aurelija.  Godine 2005. pomogao je da se zagubljeni kamen, pronađen na tavanu bivše gimnazije, prepozna kao peti, do tada izgubljeni dio Silvanovih žrtvenika.

I za kraj objašnjenje, zašto je Berislav, prije nego je postao to što je danas, bio kovinoglodač. Nekako se nije dobro osjećao u svom ekonomskom razredu, pa se prebacio u metalce a nakon godinu dana koliko je proveo za strojem u firmi MPD shvatio je, što zapravo želi bit, te to i postao.

Razgovarala, fotografirala i zapisala Vlatka Daněk