Ispratili smo Staru godinu i dočekali Novu, pravo vrijeme da obiđemo neke novine u prvom susjedstvu i zato danas krećemo na Dioš u tamošnji dvorac koji od jeseni proživljava pravu renesansu. Nakon godina propadanja ovdje je vrlo radno, o projektu Grad Anđela vjerojatno ste već čuli, no možda i niste da je Dioš od sredine prosinca opet pravi mali blistavi dragulj. Barem kada tama pokrije sve njegove po danu tako vidljive bore i ožiljke 122-godišnjeg života i upale se svjetlosne girlande. No, ta će se svjetla nakon Tri kralja ugasiti, a Diošu predstoji trnovit put do toga da postane zvijezda stajaćica na našem lokalnom turističkom nebu. No ima za to vrlo dobru osnovu – nove stanare, te lijepu romantičnu priču s neobičnim nastavkom…

Od svih turističkih znamenitosti našeg kraja o dvorcu Diošu pročitat ćete najviše netočnih podataka. Možda zato što je dvorac zaista osebujna mješavina stilova u kojima se slikoviti kosi krovići kao iz Disneyjeve bajke dodiruju s obrambenim kulama teških završnih bedema, pa skoro i potiče izmišljanje svojih priča. O dvorcu Dioš, koji se nalazi na području općine Končanica osam kilometra udaljen od Daruvara, mnogo je prije dvije godine pisao je Dubravko Adamić koji je njegovu povijest istražio kao dio stručnog tima Bjelovarskog muzeja. Upravo on ga je nazvao „ovdašnjim Taj Mahalom“ odnosno spomenikom neprežaljene ljubavi o čemu je nekada govorila ploča na ulazu u dvorac, na kojoj je pisalo:

»Bog blagoslovio ovu kuću koju je sagradila gđa. udovica od Tüköry Alajoša, rođena Falkenberg Paula, A.D. 1904. na spomen svog supruga«

Prevedeno na današnji jezik, gradnja dvorca Dioš završena je godinu dana nakon smrti mađarskog plemića punog imena Alajos Tüköry de Algyest i zato je dvorac njegova supruga princeza Paula posvetila sjećanju na njega. (Iako je dvorac dovršen nakon njegove smrti, vjerojatno su odluku o gradnji donijeli zajedno, godina dana je dosta da se dvorac izgradi, ali pripremne radnje ipak su morale početi prije.)

 Porodica Tüköry bila je zadnja plemenitaška obitelj koja je posjedovala daruvarsko vlastelinstvo i dvorac i zašto se jedan od vlasnika Alajoš (Alois) skupa sa svojom suprugom Paulom odlučio u blizini tako velebnog dvorca sagraditi još jedan, možemo samo nagađati. Možda je dvorac u Daruvaru bio prestaromodan za princezu Paulu, koja je prije udaje živjela u jednom alpskom zimovalištu u austrijskoj Štajerskoj? Ili je bilo malo prirode oko njega, i zato je odabran dio na pustom brežuljku odakle je pucao prekrasan pogled na ribnjake, livade i šume u daljini.

Kako je veleban dvorac na Diošu nekada bio znamo zahvaljujući jednoj onodobnoj mađarskoj publikaciji o „modernom stanovanju“ u kojoj su ga opisali njegovi arhitekti Ernő Foerk te Gyula Sándy, poznat kao autor zagrebačke glavne pošte. Dvorac je bio predviđen za cjelogodišnji boravak u njemu i zato su se tu nalazile i mnoge gospodarske zgrade, staje, remiza za kočiju, staklenik, vrtlarija,dok se ispod zapadnog, služinačkog krila nalazio vinski podrum te praonica sa peglaonicom. U cijelom dvorcu su bili razvedeni vodovod i kanalizacija a svjetlo je davao acetilen, plin koji se proizvodio na samom imanju. 

Centralni dio dvorca bila je 9 metara visoka dvorana s kupolastim svodom od armiranoga betona iz koje su na kat vodile široke ukrašene hrastove stube. Princeza Paula, inače strastvena skupljačica umjetnina, nabavila je brojne građevinske ukrase za dovratke, bazen, kamin, zidove i ogradu terase te je cijeli dvorac napunila „krasnim mobilijarom te brojnih ukrasima mnogih umjetnika“. Nažalost, ništa se od toga nije sačuvalo osim vitraža svetog Mihaela koji krasi istočni zid glavne dvorane a najljepši je kada ga osvijetle zrake jutarnjeg sunca. Zahvaljujući starim zapisima znamo da je uz dvorac (otprilike na mjestu prvog gola na današnjem igralištu) bila predviđena i nikad sagrađena kapelica svetog Petra i Pavla. I zato se na najstarijim razglednicama ovaj dvorac zove Diós-Szent-Pál, odnosno Sveti Pavao Orehovački, jer dió je na madžarskom – orah. Izgradnja dvorca stajala je 700.000 ondašnjih kruna, što je po mišljenju arhitekata bila „sasvim skromna suma“ za „bajkoviti dvorac“ u kojem se princeza Paula osjećala „kao u raju“.

Ne sumnjamo u to, kao ni u njezinu vrlo romantičnu gestu, kada novoizgrađeni dvorac 1904. posvećuje „svom neprežaljenom suprugu“ inače zastupniku u hrvatskom i ugarskom saboru s kojim je imala troje djece Melittu, Borisa i Liviu. No činjenica je da se već godinu dana nakon toga – ponovo udala. Da li iz ljubavi ili potrebe ili razuma ne znamo, ali znamo da nakon Prvog svjetskog rata dvorac kupuju Kulmeri, pa onda razne banke, navodno i jedna švicarka. Na početku Drugog svjetskog rata dvorac dolazi u posjed Salezijanskog reda Don Boska. To je katolički red čije je glavno poslanje odgoj mladih i tako oni odmah u bivšem služinačkom krilu otvaraju školu, koja tu ostaje od svih vlasnika i stanara najduže – skoro sedamdeset godina.

Salezijanci daju dvorcu ne samo novi sadržaj nego (što se vidi i na starim razglednicama iz tog doba) i novo ime – Marijin dvor a prema čudotvornom kipu Marije koja je smještena u kapelici, u koju je pretvorena glavna dvorana dvorca. Nakon rata dvorac je nacionaliziran i salezijanci odlaze – još i danas ćete čuti na Diošu priču o tome kako je tom prigodnom u tužnoj procesiji Marijin kip odnesen u Sirač, župu koja salezijanskom redu i danas formalno pripada. No škola u dvorcu ostaje, najprije osmogodišnja, koja zauzima cijeli dvorac, nakon izgradnje nove zgrade u Končanici područna škola se seli u zapadno krilo, gdje ostaje sve do 2008. godine i izgradnje nove školske zgrade.

Tokom desetljeća dvorac služi različitim namjenama, tu je sjedište košaračke zadruge, večernja škola za veterinarske tehničare, tu  su učiteljski stanovi. U šezdesetim godinama u velikoj dvorani pod budnim okom svetog Mihovila organiziraju se tada vrlo poznati „festivali“ i zabave, u sedamdesetima dvorac koristi vojska, za štab raznih „manevara“ pa tako tu u vježbi Bilogora 77 selom hoda general Špegelj a nadlijeću ga helikopteri. Bile su to i godine u kojim je zadnji puta temeljito popravljen krov, vodovod, asfaltirana cesta do dvorca. U osamdesetim godinama dvorac je kulisa u kojem se snima TV-film po scenariju Ive Štivičića Puška u cik zore, kasnije je posve prazan, tek ga povremeno ga za zimovanje koriste daruvarski izviđači.

 Salezijanskom redu dvorac Dioš vraćen je 1995 godine i on opet postaje Mariji dvor, nakon što je u njega, opet u procesiji, svečano iz Sirača vraćen čudotvorni Marijin kip. Nažalost, salezijanci su u Hrvatskoj vrlo malobrojan red koji na kraju zaključuje kako je obnova dvorca prevelik zalogaj za njih i stavlja ga u prodaju. Za precijenjenu sumu od 2,2 milijuna kuna, što budi kojekakve sumnje i špekulacije. Jednom bogatom Rusu na Diošu je navodno bilo „previše ljudi“ za drugim potencijalnim investitorom, pokazalo se, vukli su se sudski repovi. A cijena Diošu padala je i padala, no ni za 1,6 milijuna kuna novi se vlasnik nije našao.

A onda je salezijance oslovio „tata Slaven“, osoba koja je u protekle dvije godine Hrvatskoj najviše učinila na senzibiliziranju javnosti o djeci s posebnih potrebama. Salezijanskom redu se svidjela njegova ideja o tome da Dioš postane Grad anđela, odnosno niz manjih stambenim jedinicama u kojima bi u skladu s prirodom i svojim mogućnostima živjela djeca s posebnim potrebama te su ovaj udruzi besplatno dali u najam dvorac na narednih dvadeset godina. Od jeseni Slaven Vujić stanuje u Diošu i okreće nebo i zemlju kako bi dvorac propalih podova, nestabilnih stepeništa i neobičnih građevinskih „popravaka“ priveo zamišljenoj svrsi.

Više o tome možete pročitati na  www.tataslaven.com

Ako smo vas zaintrigirali ovom pričom o dvorcu Dioš koji je sagrađen 1904 kao spomenik jedne ljubavi da bi od 2016 bio na putu da opet bude u funkciji jedne velike ljubavi, otiđite vidjeti što je već učinjeno a možda možete cijeloj ideji nekako i pomoći. I dok budete šetali oko dvorca, probajte ga zamisliti u svom onom punom sjaju, kako ga opremila princeza Paula. I veselite se planovima, jer osim kao dom za osamdesetak djece s posebnim potrebama Dioš će služiti i turistima. U glavnoj dvorani trebao bi nastati Muzej anđela, oko dvorca uredit će se reprezentativan park sa šetnicama koje će se protezati šumom i poljima a imat će duhovni karakter. Centar svih šetnica bit će novosagrađena kapelica, po starim originalnim planovima i na mjestu koje su za to namijenili stari arhitekti. Jedina će razlika biti u tome, što će u znak zahvale salezijancima, biti posvećena njihovoj zaštitnici Mariji pomoćnici.

Istražila i napisala Vlatka Daněk

b1
O dvorcu Dioš počelo se puno pisati prije dvije godine, kada je oglašen na prodaju i ovo kulturno dobro nacionalnog i regionalnog značenja, koje se nalazi osam kilometara od Daruvara u općini Končanica, u jednom su trenutku na prodaju nudile čak četiri posredničke kuće…
daruvar
… ali uzalud, slikoviti dvorac s tridesetak soba i veliki kompleks pripadajućeg zemljišta tada je prodavan po 2,2 milijuna kuna, što je za dvorac u propuh-stanju bilo – jednostavno previše…
c1-dios_stara_fotka
Dvorac je dala sagraditi obitelj Tüköry, zadnja vlastela koja je posjedovala daruvarsko vlastelinstvo a svoj osebujni izgled dvorac navodno duguje princezi Pauli, koja je od arhitekata tražila da to ne bude „samo tako neki lovački dvorac, već pravi monumentalni dvorac“..
c2
…što je značilo 7 tisuća četvornih metara stambenog prostora, jedna velika 9 X 9 metara velika centralnu dvoranu, četiri ugaone te prizemno zapadno krilo za smještaj služinčadi, ispod kojeg je bio podrum.
c3-postcards-hungaricana-hu
Kao što nam kazuje stara razglednica, te 1904. godine, kada je dvorac sagrađen, zvao se Diós-Szent-Pál, odnosno Sveti Pavao Orehovački (dió na mađarskom znači orah a nikad sagrađena kapelica, koja je trebala stajati tik do dvorca, trebala je biti posvećena svetom Petru i Pavlu). Budući da je dvorac dovršen godinu dana nakon smrti Alajoša Tüköryja njegova udovica Paula posvetila je dvorac njegovoj uspomeni, što je pisalo na tabli koja je nekada stajala kod ulaza »Bog blagoslovio ovu kuću koju je sagradila gđa. udovica od Tüköry Alajoša, rođena Falkenberg Paula, A.D. 1904. na spomen svog supruga«
c4-dios-kompresirano1_159346079
Prema sačuvanim zapisima arhitekata dvorac je bio pun „krasnog mobilijara, te ukrašen brojnim ukrasima mnogih umjetnika“. Ništa se nažalost od toga nije sačuvalo, ali internet nudi nekoliko slika….
c5-dios-kompresirano2_1258916860
…. kako je krasno dvorac Dioš nekada mogao izgledati.
c6
Nažalost, ništa se od tadašnje opreme dvorca nije sačuvano, ne postoji čak ni fotografija koja bi nam o tome kazivala a jedini današnji svjedok nekadašnje dioške ljepote je vitraž svetog Mihaela, vrlo zanimljiv duhovni i vizualni akcent istočnog zida glavne dvorane. Molitva ovom svecu prakticira se kao zaštita od zlih duhova…
c7
Između dva svjetska rata dvorac pripada Kulmerima, pa Banovini Hrvatskoj pa bankama, da bi početkom Drugog svjetskog rata došao u vlasništvo Salezijanskog reda Don Boska. Oni odmah u dvorcu otvaraju školu i daju mu novo ime…
c8
…Marijin dvor, prema čudotvornom kipu koji je u procesiji donesen u dvorac i stajao u kapelici u koju je pretvorena glavna dvorana…
c9
Nakon Drugog svjetskog rata dvorac je nacionaliziran, salezijanci moraju otići ali dvorac ostaje u funkciji škole. Tijekom vremena dijelovi dvorca služe kao nastavnički stanovi, dvorane se koriste za seoska okupljanja, sjedište košaračke zadruge, razne kursove, izviđačka zimovanja, snimanja filmova i kao smještaj za stožer prilikom raznih vojnih vježbi.
d1
Godine 1995. dvorac je vraćen salezijancima, nakon najnužnijih popravaka u svečanoj procesiji vratio se na Dioš i kip čudotvorne Marije i opet je to Marijin dvor….
d2
… i još uvijek je tu škola u zapadnom, bivšem služinačkom krilu. Područna škola iseljava se tek 2008., nakon sedamdesetak godina u kojima su mjesna djeca išla „u školu u dvorac“ a on ostaje bez stanovnika sve do jeseni 2016…
d3
Ovako dvorac Dioš izgleda danas, nekoliko mjeseci nakon što su ga salezijanci dali na besplatno korištenje udruzi Grad anđela koja ovdje želi napraviti topli dom u krugu netaknute prirode za djecu s posebnim potrebama….
d4
…i dok izvana dvorac možda i ne izgleda tako derutno – na fotografiji vidimo prozor s kojeg je tužno gledala glumica Perica Martinović u tv-filmu Puška u cik zore koji je tu sniman po scenariju Ive Štivičića …
e1
…unutra to je tek tuga, čemer i jad, odnosno stepenište sklono padu…
e2
…pokisli balkon na koji svako sunčano jutro tužno gleda sveti Mihael u viteškom oklopu, koji je upravo pobijedio zmaja…
e3
Na katu su srušeni svi zidovi bivših soba i hodnika, teško je reći zašto….
e4
…salezijanci su pokušali teškim betonom popraviti derutni dvorac, to možda baš i nije bio najbolji put k tome…
e5
..dok stropovi nose jasne tragove da krov propušta…
e6
…toliko da na kraju stropovi propadaju sve do prizemlja….
f1
Ako želite pomoći u obnovi dvorca, da mu se vrati stari sjaj, da postane Grad anđela za djecu s poteškoćama u razvoju i lokalni centar duhovnog turizma, javite se „tati Slavenu“ na njegovu istoimenu stranicu…
f2
…Jedna od prvih akcija koji je dvorac Dioš ponovo otvorio svijetu bila je Noć anđela, odnosno, svečano paljenje blagdanske rasvjete na dvorcu a što će potrajati do Tri kralja
Prethodna Blagdanski specijal
Sljedeća Kupao sam se u grofovoj kadi

Comments are closed.

Izgleda da je do miša ...