Daruvarski Portfolio

Pojam „daruvarsko skijalište“ zvuči jako dobro a fotografije velike gužve na skijaškoj stazi na Petrovom vrhu u raznim turističkim prospektima našeg mjesta vrlo su efektne. Zapravo su savršen kontrast onim slikama na kojima se turisti brčkaju u bazenima s toplom vodom. No, realnost je (naravno) drugačija. U Daruvar ni jedan turist ne dolazi s kupaćim gaćama u gepeku i skijama na krovu automobila, jer vjerojatnost da to zaista i doživi u onom kratkom periodu koje će provesti u našem gradu tolika je da je, ako mu to zaista i pođe za rukom, najbolje da odmah uplati loto.

Da je snijeg postao zaista nestabilna turistička kategorija shvatili su lani i u visokim planinama u kojima su nad promjenama klime doslovce čupali kosu. U godini 2016. snijega dakle nije bilo ni u razvikanim zimovalištima, pa nije čudo da je naš lokalni „zimski centar“ zabilježio lani jedan (1) skijaški dan. U prosjeku, od tri daruvarske zime jednom se na Petrovom vrhu zaista može skijati, jednom tek toliko da se kaže, a jednom nikako. No, vjerovali ili ne, kažu planinari da je najduži period kada se moglo skijati na Petrovom vrhu bio više od mjesec dana, ali nitko nam nije znao reći, koje je to točno godine bilo.

A od koje godine se zapravo skija na Petrovom vrhu? Vjerojatno oduvijek, što lijepo demonstriraju stare drvene skije, koje vise na zidu uz sam ulaz u planinarski dom. Iako na tabli piše da su to skije „prvog učitelja skijanja u Daruvaru“ to je tek interna planinarska zafrkancija ali je istina, da u svojim domovima Daruvarčani još uvijek čuvaju mnoge slične stare drvene skije. Na kojima su njihovi očevi i djedovi skijali na daruvarskim i okolnim proplancima i brdašcima još prije Drugog svjetskog rata a naročito mnogo pedesetih godina, u zlatno doba za svekoliki daruvarski sport, pa tako i skijanje.

Zahvaljujući starim fotografijama planinara Miroslava Gjurina možemo vidjeti kako je u to vrijeme izgledala (danas nepostojeća) piramida na samom 614 metara visokom Petrovom vrhu. Samo par metara dalje od nekadašnje piramide stoji zadnji stup današnje vučnice a skijaška staza zapravo se proteže na padini od kote Petrov vrh do planinarskog doma Petrov vrh. Šumska prosjeka za stazu napravljena je 1985. godine a prva postavljena „vučnica“ bila je zapravo obična sajla bez ikakvih potpornih stupova, koju je velika kolotura po zemlji“ šlepala“ do gore i na koju ste se kačili posebnim rukohvatima.

Danas će vas na vrh daruvarske skijaške staze izvući malo modernija vučnica sa tanjurićima, odnosno, opet će vam objasniti oni iskusniji, takozvani baby-lift, koji na ozbiljnijim skijalištima opslužuje dječje staze. A ruku na srce, daruvarska staza sa svojih 450 metara to zapravo i jeste, to je malo lokalno zadovoljstvo koje trebamo iskorištavati kada god nam za to zima pruži mogućnosti. A to je upravo ova koja nam je prošli utorak podarila 26 centimetara snijega, što je u tom trenutku bilo najviše u Hrvatskoj – prvo mjesto ravnopravno smo dijelili smo s Delnicama. U međuvremenu je drugdje napadalo još snijega a mi smo ostali na onih više od dvadeset, što uz kombinaciju niskih temperatura koje predviđaju meteorolozi za ovaj tjedan, garantira najmanje još jedan snježni vikend na Petrovom vrhu.

Tada možda bude i gužve tamo, možda vučnica i koji put i prestane raditi, ali sve to spada u male daruvarske zimske radosti, jer tko zna, kada će nam opet pasti ovoliko snijega. Veseli, što je skijalište proteklog vikenda bilo uglavnom puno domaćih i to ne samo skijaša nego i sanjkača, jer u Daruvaru nema baš puno mogućnosti gdje se današnja djeca mogu sanjkati.

U vrijeme moje mladosti postojala je mogućnost da gradski oci, u slučaju da pade puno snijega, pojedine ulice zatvore za promet i namijene je dječjem sanjkanju. Bilo je to prije više od četrdeset godina, kada su ulice uglavnom bile neasfaltirane i nisu se kao danas posipale solju. Danas to nije moguće i iz drugih razloga, zamislite kako bi se samo bunili oni, koji stanuju u toj ulici a ne mogu svojim automobilima izići iz svojih dvorišta. I zato je glavno gradsko sanjkalište posljednjih godina postalo malo brdašce uz dvorac. I tako barem tih nekoliko dana u godini opet ori cika i vika uz naš stari, osamljeni dvorac.

I za kraj, molba, zbog lijepog bijelog snijega, koji je prekrio naš grad najavljeni nastavak o Dalitu čitat ćete idući puta. Imate li koju lijepu (ili današnju nelijepu) koju biste rado podijelili s nama? Pošaljite.

Šetala, pisala i fotografirala Vlatka Daněk