Malo lokalno snježno zadovoljstvo

Pojam „daruvarsko skijalište“ zvuči jako dobro a fotografije velike gužve na skijaškoj stazi na Petrovom vrhu u raznim turističkim prospektima našeg mjesta vrlo su efektne. Zapravo su savršen kontrast onim slikama na kojima se turisti brčkaju u bazenima s toplom vodom. No, realnost je (naravno) drugačija. U Daruvar ni jedan turist ne dolazi s kupaćim gaćama u gepeku i skijama na krovu automobila, jer vjerojatnost da to zaista i doživi u onom kratkom periodu koje će provesti u našem gradu tolika je da je, ako mu to zaista i pođe za rukom, najbolje da odmah uplati loto.

Da je snijeg postao zaista nestabilna turistička kategorija shvatili su lani i u visokim planinama u kojima su nad promjenama klime doslovce čupali kosu. U godini 2016. snijega dakle nije bilo ni u razvikanim zimovalištima, pa nije čudo da je naš lokalni „zimski centar“ zabilježio lani jedan (1) skijaški dan. U prosjeku, od tri daruvarske zime jednom se na Petrovom vrhu zaista može skijati, jednom tek toliko da se kaže, a jednom nikako. No, vjerovali ili ne, kažu planinari da je najduži period kada se moglo skijati na Petrovom vrhu bio više od mjesec dana, ali nitko nam nije znao reći, koje je to točno godine bilo.

A od koje godine se zapravo skija na Petrovom vrhu? Vjerojatno oduvijek, što lijepo demonstriraju stare drvene skije, koje vise na zidu uz sam ulaz u planinarski dom. Iako na tabli piše da su to skije „prvog učitelja skijanja u Daruvaru“ to je tek interna planinarska zafrkancija ali je istina, da u svojim domovima Daruvarčani još uvijek čuvaju mnoge slične stare drvene skije. Na kojima su njihovi očevi i djedovi skijali na daruvarskim i okolnim proplancima i brdašcima još prije Drugog svjetskog rata a naročito mnogo pedesetih godina, u zlatno doba za svekoliki daruvarski sport, pa tako i skijanje.

Zahvaljujući starim fotografijama planinara Miroslava Gjurina možemo vidjeti kako je u to vrijeme izgledala (danas nepostojeća) piramida na samom 614 metara visokom Petrovom vrhu. Samo par metara dalje od nekadašnje piramide stoji zadnji stup današnje vučnice a skijaška staza zapravo se proteže na padini od kote Petrov vrh do planinarskog doma Petrov vrh. Šumska prosjeka za stazu napravljena je 1985. godine a prva postavljena „vučnica“ bila je zapravo obična sajla bez ikakvih potpornih stupova, koju je velika kolotura po zemlji“ šlepala“ do gore i na koju ste se kačili posebnim rukohvatima.

Danas će vas na vrh daruvarske skijaške staze izvući malo modernija vučnica sa tanjurićima, odnosno, opet će vam objasniti oni iskusniji, takozvani baby-lift, koji na ozbiljnijim skijalištima opslužuje dječje staze. A ruku na srce, daruvarska staza sa svojih 450 metara to zapravo i jeste, to je malo lokalno zadovoljstvo koje trebamo iskorištavati kada god nam za to zima pruži mogućnosti. A to je upravo ova koja nam je prošli utorak podarila 26 centimetara snijega, što je u tom trenutku bilo najviše u Hrvatskoj – prvo mjesto ravnopravno smo dijelili smo s Delnicama. U međuvremenu je drugdje napadalo još snijega a mi smo ostali na onih više od dvadeset, što uz kombinaciju niskih temperatura koje predviđaju meteorolozi za ovaj tjedan, garantira najmanje još jedan snježni vikend na Petrovom vrhu.

Tada možda bude i gužve tamo, možda vučnica i koji put i prestane raditi, ali sve to spada u male daruvarske zimske radosti, jer tko zna, kada će nam opet pasti ovoliko snijega. Veseli, što je skijalište proteklog vikenda bilo uglavnom puno domaćih i to ne samo skijaša nego i sanjkača, jer u Daruvaru nema baš puno mogućnosti gdje se današnja djeca mogu sanjkati.

U vrijeme moje mladosti postojala je mogućnost da gradski oci, u slučaju da pade puno snijega, pojedine ulice zatvore za promet i namijene je dječjem sanjkanju. Bilo je to prije više od četrdeset godina, kada su ulice uglavnom bile neasfaltirane i nisu se kao danas posipale solju. Danas to nije moguće i iz drugih razloga, zamislite kako bi se samo bunili oni, koji stanuju u toj ulici a ne mogu svojim automobilima izići iz svojih dvorišta. I zato je glavno gradsko sanjkalište posljednjih godina postalo malo brdašce uz dvorac. I tako barem tih nekoliko dana u godini opet ori cika i vika uz naš stari, osamljeni dvorac.

I za kraj, molba, zbog lijepog bijelog snijega, koji je prekrio naš grad najavljeni nastavak o Dalitu čitat ćete idući puta. Imate li koju lijepu (ili današnju nelijepu) koju biste rado podijelili s nama? Pošaljite.

Šetala, pisala i fotografirala Vlatka Daněk

Možda rane šezdesete, planinarski dom na Petrovom vrhu u zimskom okruženju (ako znate, što je na vrhu stupa, javite…)

…a do njega hita grupica daruvarskih planinara na skijama. To su već moderne skije, s modernim vezovima ali stari (lovački) ruksak, još je tu….

… nakon okrjepe iz torbe još ima snage za uspon na samu kotu Petrov vrh, gdje se u to vrijeme nalazi vidikovac, takozvana piramida (sve tri fotografije su iz arhiva Miroslava Gjurina)

…od piramide danas su ostala samo betonska postolja ali samo par metara dalje (u sredini slike među stablima) nalazi se zadnji stup vučnice za skijašku stazu….

…koja se od samog Petrovog vrha proteže do planinarskog doma u podnožju a prosječena je 1985. godine.

Do vrha 450 metara dugačke skijaške staze usuđuju se samo najvještiji…

…uzoran slalom oko naše male foto-ekspedicija rezultirao je ovom izvrsnom slikom, da ne povjeruješ da je snimljena u subotu prijepodne na Petrovom vrhu…

Zbog skijanja nekima nije teško doći u Daruvar čak iz Slavonskog Broda…

….ali većinu skijaša u subotu dopodne činili su domaći zaljubljenici u zimske sportove iz Daruvara i okolice…

Tko je rano uranio nije se gužvao ni na stazi, ni na vučnici. Iako će možda neki reći da daruvarska skijaška staza nije bog-zna kako dugačka, takve su sve staze u Hrvatskoj. Ona na Sljemenu malo je kraća od kilometra a najdulju stazu imaju u Krasnu, dugu 1600 metara.

Pogled na skijašku stazu odozdo – lijevo je kolotura, koja je danas izvan funkcije a koja je pokretala običnu sajlu, koja je do domovinskog rata služila kao jednostavna, priručna vučnica

Koga skijanje ili hladnoća umore može potražiti predah uz vrući čaj ili kuhano vino u planinarskom domu ispred kojeg je onda izložena prava zbirka moderne skijaške opreme…

…a ovako je to izgledalo prije i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada su vještiji domaći stolari izrađivali skije od drveta. Kao što vidite, u modi su bile vrlo dugačke skije a osim običnih komada kože, koje su služili kao „nazuvci“ za cipele, oni imućniji mogli su nabaviti i prve „željezne patente“.

„Kako su skijali naši stari“ zvala se mala izložba upriličena 2011. godine na Petrovom vrhu koja je pokazala da Daruvarčani u svojim domovima još uvijek čuvaju mnogo starinskih, drvenih, ručno rađenih skija i sanjki a bilo je tu i starih štapova i specijalnih skijaških cipela…

Pa čak i ako ne znate skijati, snijegom prekriven Petrov vrh krasno je mjesto za zimski izlet. Sada kada nema lišća, pogled koji se pruža na sjever zaista je impozantan…

… visina snijega u Daruvaru se mjeri od 1978. godine, a 16. siječnja 2017. sa izmjerenih 26 centimetara Daruvar je bio najzasnježeniji grad u Hrvatskoj (zajedno sa Delnicama)

Najdeblji zimski pokrivač imao je Daruvar 1999. godine, kada je napadalo čak 47 centimetara snijega…

Nakon ručka na Petrov vrh počeli su pristizati sanjkaši…

..cijele su porodice bile ovdje…

..a nekima se snijeg toliko svidio da su ga morali i kušati…

…ali skoro svi neku su okrjepu ponijeli u termosicama…

..puno snijega izvrsne kvalitete, najbolji mogući uvjeti za sanjkanje…

… i skijanje pa su poslijepodne na Petrov vrh pristizale stalno nove grupe skijaša…

…pa se na vučnicu na kraju čekalo u redu…

…najizdržljiviji su na kraju dočekali i noćno skijanje, što je vrlo lijepo iskustvo – ako vam ne smeta što se temperatura spustila na skoro deset stupnjeva ispod nule…

…dobro obučenima to nije smetalo a oni koji su na Petrovom vrhu bili od jutra zaštitu su potražili uz vatru zatvorene pečenjare…

..između ostalog i ova vlasnica sa svojim psom, čiji je džemper cijeli dan izazivao veliku pozornost svih posjetilaca Petrovog vrha…

—a ovako su u isto vrijeme dječje zimske radosti izgledale u Daruvaru, gdje je već desetak godina glavno sanjkačko brdo….

…ono kod dvorca

A još 1978 godine, kako je zabilježio fotoaparat Tonija Hnojčika, onih zimskih dana, kada je napadalo dosta snijega, djeca su ravnopravno s automobilima dijelila gradske ulice, između ostalog Gajevu ulicu….