Kupao sam se u grofovoj kadi

Prošlotjedna šetnja u dvorac na Diošu bila je očito vrlo zanimljiva, kliknuli ste na nju 8800 puta a donijela je i zanimljivo sjećanje danas osamdesetogodišnje Daruvarčanke Slavice Rukavine:

Bilo je to za vrijeme Drugog svjetskog rata kada smo se majka i ja jedno vrijeme sklonile kod rođaka u Končanicu. Vjeronauk su nam u školi držali salezijanci koji su tada živjeli u dvorcu na Diošu, a ponekad samo tamo išli i na misu. U ljeto 1945. tamo je upriličena velika molitva za mir. Svatko je u to vrijeme imao nekoga od obitelji na ratištu pa je na taj dan na Dioš došlo  mnoštvo  naroda. Cijele porodice su došle dan ranije zaprežnim kolima i na njima prespavale u parku pod stablima, koji je tada bio ispred dvorca. U zadnjem dvorištu naslonjen na dvorac bio je veliki oltar a prema njemu je iz dvorca krenula dugačka procesija u kojoj je bilo mnogo svećenika, čak iz Zagreba. Sve je bilo puno naroda a propovijed i molitva bile su prožete željama za mir i povratak najmilijih iz rata kući. I ja sam učestvovala u procesiji u dugoj bijeloj haljinici, čak imam i fotografiju s tog događaja…

Prema podacima Hrvatske salezijanske provincije na Diošu je od 1941. do 1946. djelovao odgojni zavod, novicijat i klerikat a razglednice Dioša iz tog vremena imaju u kutu lik Marije Pomoćnice. Nakon rata tu su se osim veterinarskih tečajeva održavali i domaćinski, knjigovodstveni, stočarski i ratarski. Bila je tu košaračka zadruga a nakon 1950., piše u prvoj monografiji Daruvara, tu je peradarska stanica s inkubatorima u kojima se ležu pilići za farmu, koja je niknula do dvorca.

No, današnja priča o našim lokalnim dvorcima ovdje ne završava, možda niste znali, ali također deset kilometara od Daruvaru, samo u drugom smjeru –prema Dežanovcu, postojao je još jedan dvorac. Godine 1910. sagradio ga je grof Stjepan Drašković (službeno Sandor Draskovich, narodski Šandor), na posjedu koji se prema njemu zvao „Šandorovac“. Zato se na starim razglednicama dvorac tako zove i kad ga ubrzo kupuju najprije Lázár Albert a onda grof Stjepan Keglević. Sjećanje na danas nepostojeći dvorac čija uvećana slika krasi zidove obiteljskog stana Slivarovih u Daruvaru, oživio nam je gospodin Branko Slivar:

Dvorac je zajedno sa 120 jutara zemlje od grofa Keglevića kupila moja pra-pra baka i njezini sinovi, četvorica braće Domović, Stjepan, Valent, Ignac i Stanko, koji su se 1920. godine ovamo doselili ispod Okića u samoborskom kraju. U početku su svi zajedno živjeli u dvorcu, kasnije su se neki odselili, tako je u moje vrijeme stric Kazimir već stanovao u svojoj kući u susjedstvu, a u dvorcu su još živjele tri porodice Domović. Među njima i moja baka i djed kod kojih sam često dolazio.

Nama djeci dvorac je bio prekrasan ali nas je i plašio, jer sve je bilo ogromno. Podrum je bio tako velik, da su u njega mogla na posebna vrata sa lijeve strane dvorca ući cijela zaprežna kola s konjima i tamo se okrenuti. Ogroman je bio i hol – otprilike 10 puta 20 metara a protezao sredinom cijelog dvorca, od ulaza skroz do dvorišne strane, gdje su bile polukružne stepenice, koje su sa svake strane vodile na kat. Sobe, njih 14, bile su poredane oko hola a u svakoj je bila krasna kalijeva peć, različitih boja, slikovito se prisjetio naš sugovornik.

Dvorac se nalazio otprilike sto metara od glavne ceste, odvojak je počinjao velikim mostom sa zidanim ogradama ukrašenim kuglama. Kugle su bile i na stupovima nekadašnje velike ulazne kapije, koja je, nakon što je dvorac srušen, dugo ostala kao jedina vidljiva uspomena na njega, no ni nje više nema. Na putu prema dvorcu, sjeća se gospodin Branko,  rasli su borovi i  – trešnje:

Na tavanu se nalazio ogromni rezervoar za vodu a na bunaru veliki drveni kotač, koji su pokretala dva čovjeka i ručno pumpala vodu na tavan. Odatle je slobodnim patom tekla po cijelom dvorcu i svim kupaonicama. Kupaonice, kao i WC, bile su po jedna na svakom katu i još jedna na polukatu. Popločane su bile prekrasnim starinskim bijelim pločicama s plavim uzorkom a imale su velike željezne kade na nogicama u kojima nas je baka ljeti kupala. Te kade posebno su lijevane za grofa Draškovića i tako sam se ja kao dijete kupao u grofovskoj kadi…

U dvorcu je bilo i tajnih skloništa, pravih malih sobica između velikih soba u koje smo se mi djeca rado zavlačili. U Drugom svjetskom ratu tu su skrivali djevojke, kada bi u selo došli Čerkezi. Bakine sobe bile su na katu, tu je bila i zajednička kuhinja i za drugu obitelj, koja je živjela na katu. Ona u prizemlju imala je svoju, donju kuhinju. U dvorcu je bilo soba koje se nisu koristile a pripadale su onima koji su već živjeli posebno. Uvečer je sve izgledalo pomalo sablasno, jer te su velike prostore petrolejke jedva osvjetljavale.

Kasnije se više kupaonice nisu mogle upotrebljavati, jer su zimi popucale vodovodne cijevi a i cijeli dvorac je trebalo stalno popravljati pa su ga Domovići najprije ponudili općini da ga otkupi. Kako se ova dugo nećkala, dvorac je u ljeto 1959. srušen. Sav je namještaj iseljen u štagalj, dolje se kuhalo, a gore, gdje je inače stajalo sijeno, stavljeni su kreveti i ormari. Bili su to praznici nakon mog prvog razreda i odrasli su jako pazili, kako se mi uvečer penjemo po ljestvama da bismo došli do svojih kreveta. Sjećam se i cigli, bilo su skoro duplo veće nego ove današnje i od njih je kasnije sazidano 5 kuća i 3-4 štaglja.

Za nas djecu bilo je lijepo živjeti u dvorcu, kasnije sam u šali znao ljudima reći da sam ja iz grofovske kuće, završio je svoje uspomene Branko Slivar a svoje je započela njegova supruga Vjera. I ona naime ima svoju uokvirenu uspomenu i vrlo zanimljivu priču o tome, kako je dvorac – u njezinom slučaju onaj daruvarski, utjecao na život njezine obitelji:

Kao dijete, često sam se igrala na tavanu zgrade gdje smo stanovali i tako tamo otkrila mnogo starih fotografija, kutijicu s nekom medaljom i veliki smotuljak s pečatom. Znala sam da je to bakino, ali ona o tome nikada nije pričala, tako da sam tek kad sam odrasla shvatila što nam je ostavila u nasljedstvo. Ne samo svjedočanstvo o tome, kako je daruvarski dvorac u Prvom svjetskom ratu služio kao oporavilište za ranjene vojnike, već da ju je za njezin rad dobrovoljne bolničarke odlikovao austrijski nadvojvoda, a ukaz o tome potpisao osobno car…

Gospođa Vjera ponosno nam je pozirala uz veliku diplomu koju je njezina baka Marija 1917. godine dobila zajedno sa Srebrnom počasnom kolajnom Crvenog križa s ratnom dekoracijom, kako glasi puni naziv odlikovanja. Na stol je pak rasprostrla cijeli štos starih fotografija na kojima se vidi, koliko je ranjenika tokom Prvog svjetskog rata tada prošlo daruvarskim dvorcem, da su tu osim običnih vojnika bili i oficiri, da se tu liječilo ali i slavilo, da su gostovali glumci…

Baka se rodila kao Marija Hledik u siromašnoj češkoj doseljeničkoj porodici s puno djece pa je vrlo rano, kao što je tada bio običaj, dana na odgoj obitelji Ciganović u Grubišno Polje koja je bila bogata a bez djece. Postaje njihova štićenica i na kraju nasljednica i to je vjerojatno razlog što u Prvom svjetskom ratu postaje dobrovoljačka bolničarka. Bila je stara neudana cura iz dobrostojeće obitelji, pa si je mogla priuštiti da ide pomagati ranjenicima koji su u Daruvaru bili na oporavku nakon ranjavanja a prije nego se vrate u svoje jedinice. Očito je bila vrlo omiljena sestra jer među tim starim fotografija je i mnogo razglednica-zahvalnica, koje su joj slali bivši ranjenici. Između svih tih ranjenika, koji su prodefilirali dvorcem bio je i Fráňa  Diblík, ne samo vojnik nego pravi pustolov, koji je još prije rata obišao sve svjetske kontinente osim Australije. I tako se baka u 40. godini svog života ipak udala, ali nije to bio sretan brak. Djed je volio je dobro živjeti, kartati i piti, tako da ju je, kada je nakon deset godina umro, ostavio s troje male djece i gotovo bez ičega. Vjerojatno zato nikada o njemu nije pričala, baš kao ni o svojim bolničarskim danima. Nažalost, iako je iza nje ostalo zaista mnogo fotografija na kojima je u odori bolničarke i s ranjenicima, koje su snimljene u daruvarskom dvorcu ili ispred njega, na njima nema nikakvih potpisa, pa danas o svemu možemo samo nagađati.

Fotografije su za mene draga uspomena na baku, a orden i diplomu sam uokvirila i planiram jednom pokloniti unucima jer nije to mala stvar, imati pra-pra baku koja je bila odlikovana bolničarka u Prvom svjetskom ratu,  konstatirala je gospođa Vjera Slivar, koju mnogi Daruvarčani pamte po djevojačkom prezimenu Polčić.

Istražila i zapisala Vlatka Daněk

Na staroj koloriranoj anzihtskarti vidimo da je prvobitno cesta do dvorca na Diošu vodila s njegove desne strane (razglednica se nalazi u fundusu Hungaricane, poslana je prije Drugog svjetskog rata iz Daruvara a na poleđini možemo na njemačkom pročitati da jedna prijateljica moli drugu da joj piše na adresu gdje je odsjela, odnosno Villa Popović u Daruvaru).

Na samom početku Drugog svjetskog rata u dvorac na Diošu dolaze salezijanci pa on postaje Marijin dvor, što je vidljivo iz onodobne razglednice…

Tih vremena prisjetila se Slavica Rukavina koja pamti veliku procesiju i molitvu za mir koja je na Diošu održana u ljeto 1945. i u kojoj je ona sudjelovala zajedno s drugom djecom: „Mislim, da je naš dolazak organizirao naš vjeroučitelj don Jerko, a angažirao je i fotografa tako da smo svi dobili sliku kao uspomenu na taj događaj…“

„…ja sam ona prva djevojčica tamne kose koja stoji ispred žena do borova. Bilo je to vrijeme kada ničega nije bilo, pa je moja lijepa bijela haljinica bila sašivena od savezničkog padobrana. Kako i gdje ga je majka nabavila, zaista ne znam“, prisjetila se Slavica

Dvorac u današnjem Gornjem Dežanovcu sagradio je 1910. grof Stjepan Drašković (zvani Šandor), na posjedu koji dobiva ime Šandorovac. Kako vidimo na staroj razglednici, dvorac se tako zove i kada je prešao u vlasništvo Lazara Adalberta. Kasnije ga kupuje grof Keglević a nakon Prvog svjetskog rata obitelj Domović – majka i četvorica sinova, koji u ove krajeve doseljavaju iz okolice Samobora.

Iako u nekim tekstovima možete pročitati da to zapravo nije bio dvorac nego građanska vila u ovim krajevima to je oduvijek bio „dvorac“ koji je pobuđivao strahopoštovanje i zanimanje svojom veličinom. Na staroj (vjerojatno međuratnoj) fotografiji vidimo kako su ga dolazili razgledati i onodobni đaci sa svojim učiteljem (ako znate nešto više, javite nam)

Vrlo slikovito i s puno detalja života u dvorcu u pedesetim godinama prošlog stoljeća prisjetio se Branko Slivar, čija je majka Marija Domović živjela u dvorcu do udaje za Rudolfa Slivara.

Na fotografiji s tog vjenčanja možemo vidjeti koliko je lijepih ukrasnih detalja imalo pročelje dvorca u kojem je „sve bilo ogromno“. Centralni hol je bio tako velik, da su tu Domovići održavali svadbe, stolovi su se postavili do zida, muzika do stepeništa i još je ostalo mjesta za ples. „Mi djeca smo se u holu zabavljali tako, što bismo najprije širom otvorili vrata, pa bi se vrapci zaletjeli unutra brzo bi ih zatvorili i tako vrapce zarobili“, prisjetio se gospodin Branko

Fotografija s još jednog vjenčanja u obitelji Domović, obratite pažnju kako su bili dekorirani ulazni stupovi u dvorac (njihova stilizirana verzija krasi danas grb i zastavu općine Dežanovac). Pedesetih godina prošlog stoljeća u dvorcu još žive tri porodice ali već su to neka druga vremena. Dvorac zahtjeva sve više popravaka a i očekivanja od suvremenog stanovanja su drugačija pa Domovići nude dvorac na otkup općini…

Kako ova ne pokazuje interes dvorac je 1959. godine srušen i od te cigle grade Domovići nekoliko zasebnih kuća. Na nekadašnji 14-sobni dvorac još do prije neku godinu podsjećali su njegovi zadnji ostaci – veliki stupovi nekadašnje ulazne kapije, no ni nje danas više nema. Na idilične dane djetinjstva kada je često boravio u dvorcu kod bake i djede, tu se igrao, istraživao tajne sobe te se „kupao u grofovoj kadi“ danas Branka Slivara podsjeća samo stara fotografija na zidu…

Jedan drugi dvorac – onaj daruvarski, odigrao je presudnu ulogu u životu odlikovane bolničarke iz Prvog svjetskog rata, Marije Hledik (Ciganović), bake Vjere Slivar. Gospođa Vjera osim medalje i diplome čuva i veliki broj fotografija iz tog doba…..

…kada je dvorac u Daruvaru služio kao oporavilište za ranjene vojnike koji su u njemu boravili do ponovnog odlaska na frontu. Na fotografiji vidite grupu daruvarskih sestara u dvorskom parku – baka gospođe Vjere stoji kraj drvene table, na kojoj je napisano što se sve u „vlastelinskom parku i voćnjaku“ smije a što ne smije činiti inače se mora „počinjena šteta platiti“

Život u sanatoriju imao je i svoje vesele strane – kao što vidimo u vrijeme božićnih blagdana tu se, uglavnom papirnatim girlandama, kitila do stropa velika jela. Baka gospođe Vjere sjedi u sredini fotografije, točno iznad vojnika koji leži na podu. Na naslovnoj fotografiji vidimo još jedan lijepi zimski prizor, odnosno dvorac okružen velikom količinom snijega koji sestrama i vojnicima služi za grudanje…

Sudeći po količini fotografija, svaka grupa rekonvalescenata imala je običaj napraviti za uspomenu zajedničku fotografiju ispred dvorca…

….a tu je nekoliko fotografija koje očito pokazuju da su dvorac i ranjenike posjećivale razne delegacije. Obratite pažnju da uglednici u prvim redovima na svojim kaputima imaju prikačeno ordenje a neke od sestara imaju u rukama cvijeće – možda je ova fotografija uspomena na svečani čin predavanja odlikovanja dobrovoljcima i dobrovoljkama.

Zastave u rukama vojnika, svečano okićen balkon u čijoj sredini je portret sugeriraju da se ovako u dvorcu, vojnom ratnom oporavilištu, proslavljao neki od tadašnjih monarhijskih blagdana…

…drugačija dekoracija i drugi (carski) portret, znači neka druga proslava držanog praznika.

U slobodno vrijeme nastaju neformalnije fotografije manjih grupa bolničarki i vojnika. Osim ukrasne vaze koja i danas stoji na istom mjestu u dvorskom parku, budući da je ljeto, u pozadini bujna krošnja dvaju daruvarskih stabala ginka zaklanja pogled na dvorac…

Na ovoj zimskoj fotografiji, kada su stabla ginka gola, dvorac se bolje vidi kao i prozori na mansardi krova, koji su tada postojali. Danas nema ni stepenica, na kojima sestre i vojnici poziraju.

Ovako je u to vrijeme izgledala unutrašnjost dvorca, s lijeve strane se vidi drveno uzglavlje bolničkog kreveta a na stolu novine i (možda) knjiga te gitara koje su služile da rekonvalescentima brže prođe vrijeme. Baka gospođe Vjere je prva bolničarka s desne strane, obratite pažnju da skoro svi vojnici nose brkove i na zidove koje krase tapete ili valjkom otisnut uzorak.

Poziv da se dobrovoljke organiziraju kao „sestre bolničarke“ objavljen je u Jutarnjem listu u ljeto 1914. a tečajevi su održavani u Zagrebu, ili u „Bolnici milosrdnih sestara“ ili „Bolnici milosrdne braće“. I daruvarske sestre su ga polazile i ovo je foto-uspomena bolničarke Marije na uspješno završen tečaj…

Među mnoštvom fotografija nastalih u daruvarskom oporavilištu ima i razglednica-zahvalnica, koje su „sestrici Mariji“ upućivali zahvalni bivši pacijenti, nakon što su se vratili na svoje ratne rasporede, prizora snimljenih ispod ginka, gostujućih glumaca…

Ja Franjo Salvator, carski princ i nadvojvoda austrijski, kraljevski princ ugarski, češki, itd, itd Njegova carskoga i kraljevskoga Apostolskog Veličanstva, general konjaništva i pukovnik vlasnik husarske pukovnije br. 15, vitez reda Zlatnog runa, posjednik Velikog krsta kr. ug. Reda Sv. Stjepana itd, itd – piše u gornjem dijelu diplome, kojom je odlikovana sestra Marija…

Za svoj predani bolnički rad tijekom Prvog svjetskog rata Marija Hledik (Ciganović) je odlikovana Srebrnom počasnom kolajnom Crvenog križa s ratnom dekoracijom koju joj je udijelio nadvojvoda Franjo Salvator, generalni inspektor dobrovoljačkih medicinskih jedinica i protektor Crvenog križa

Osim medalje, daruvarski je dvorac je na kraju „sestřence Marii“ priskrbio i muža – češkog vojnika Fráňu Diblíka, no to je već sasvim druga priča. Na fotografiji snimljenoj u dijelu parka gdje je danas spomenik žrtvama u Domovinskom ratu (u pozadini vidite građansku vila koja danas služi kao Vesnin pogon) a baka gospođe Vjere sjedi druga slijeva.