O konjima, ljudima i dabrovima

Do sada smo uglavnom šetali od jedne stare stvari u Daruvaru do druge a danas okrećemo ploču i odlazimo do (vjerojatno) najmlađih odredišta koje ćemo u ovim našim šetnjama pohoditi. U odnosu na tisućugodišnje rimske artefakte i tristogodišnji dvorac ona se u našem gradu nalaze takorekuć od jučer. A opet toliko su se udomaćila, da nam se čini kao da su s nama oduvijek a ne samo dvadesetak godina. A to su konji i jezero na samoj granici Daruvara i Doljana.

Turističke oznake koje nas s glavne prometnice (iz pravca Pakraca) vode prema aerodromu i hipodromu, nekako sugeriraju, da su jednako stari a nisu. Dok se na livadama podno Vrbovca letjelo i prije Drugog svjetskog rata, konji vrani ovdje su u punom trku počeli kasati na novoizgrađenom trkalištu tek 1997. godine. A za to je ponajprije zaslužan Vladimir Petranović, veterinar koji je početkom osamdesetih ostavio stalni posao i stan te se iz Hercegovca doselio u Pehovac, zaselak između Ljudevit Sela i Brestovca. Tamo je uzgajao svinje a sve zarađeno ulagao u konje, jer o njima je sanjao još kao dijete. U najboljim danima njegova je prva hrvatska registrirana ergela kasača brojila 25 konja, a u Pehovcu uz stari mlin okupljali su se mnogi Daruvarčani zaljubljenici u konje. Neki su počeli trenirati na pola kilometara staze, koje je gospodin Petranović uredio na imanju te postali vrlo uspješni vozači sulki – lakih trkačkih dvokolica.

Konjički klub Daruvar-Pehovac-Končanica (kasnije Kasački klub)  osnovan je 1995. godine i odmah je pokrenuta ideja o gradnji prave trkače staze – hipodroma. Od velike pomoći bio je tadašnji gradonačelnik Ivo Cegledi, bivši dugogodišnji prosvjetni radnik. „Ako jedno dijete izvučemo iz birtije da dođe na hipodrom, već smo nešto napravili“, govorio je. Gradnja je počela 1996. a dovršena godinu dana kasnije i u Daruvaru su se počele održavati prave, regularne kasačke utrke s pobjednicima i nagradama, a trebalo je biti i klađenja. Bilo je to za Daruvar nešto novo ali očito privlačno, jer ubrzo je na takozvane Kasačke dane znalo doći i do petstotinjak gledalaca. No, nakon što se 2007. gospodin Petranoivć razbolio, sve je krenulo nizbrdo i klub danas više ne postoji. Na hipodromu je doduše održano još nekoliko različitih „konjskih“ priredbi ali to nisu bila prava sportska natjecanja nego revijalne priredbe organizirane u turističke svrhe.

„Sanjali smo o tome da i u Hrvatskoj zaživi konjički sport, pa smo 2002. osnovali i Hrvatski kasački savez ali nismo uspjeli. U svijetu, pa čak i u susjednoj Sloveniji konjički je sport prava industrija, na kojoj se zarađuje i od uzgoja, trka i nagrada, no bez pomoći države to ništa nije moguće,“, kaže sjetno danas umirovljenik Vladimir. Pehovac je prodao ali tamo još uvijek sebi za dušu drži dva konja. Lani je s njima sudjelovao na kasačkim utrkama u Sloveniji i tada ste ga mogli vidjeti kako sa sulkama juri daruvarskim hipodromom nabijajući kondiciju i brzinu. Hoće li se uopće moći natjecati ove godine teško je reći, jer svari ne stoje najbolje ni u krovnoj kasačkoj udruzi…

Vrlo dugo, skoro puno desetljeće daruvarskim su hipodromom osim elegantnih i lakonogih kasača hodali konji potpuno druge namjene – konji za terapeutsko jahanje. Za petnaestak godina koliko se u Daruvaru provodi ovaj vid pomoći djeci s poteškoćama u razvoju, izmijenjalo se tu zaista puno imena, od kojih su stalna tek tri – Ana Lobel, Astra i Olesja. Prve dvije su kobile koje ovoj djeci godinama pomažu u fizičkoj i socijalnoj rehabilitaciji, a Olesja Wirnsberger je njihova vlasnica. Inženjerka stočarstva koja se prestala nadati da će u Daruvaru naći posao u struci pa je uspjela od hobija napraviti svoje drugo zanimanje.

Ova nekadašnja aktivna vozačica sulki i do prošle godine članica hrvatske reprezentacije u daljinskom jahanju na obiteljskom posjedu trenutno drži šest konja. Riječ je o djedovini, usamljenom imanju koje se službeno nalazi na gornjodaruvarskoj adresi Ulica lipa 47,  na takozvanom Wirnsbergerovom brdu. To je otprilike 700 metara zračne linije od hipodroma na jugozapad i tu se zadnjih pet godina i održava terapeutsko jahanje. Olesji je, naime, bilo prekomplicirano da konje i cijelu opremu svaki put tegli na hipodrom, a dok su kacige i prsluke ostavljali u kontejneru, svaki put bi nešto nestalo.

Terapijsko jahanje težak je i mukotrpan posao, kaže Olesja, ali ne odustaje, jer konji su njena ljubav i strast: „Konj te može veoma ispuniti, ali to nije pas. Koliko god te voli i poštuje, konj uvijek ispituje, jesi li ti još uvijek glavni. Naravno ima konja različitih karaktera i pameti, ali to je zaista moćna životinja“, kaže. Naravno, imati konja i nešto košta, ali „ako imaš svoj smještaj i hranu, uz svakodnevni naporni rad koji traži sve tvoje slobodno vrijeme, konj te dođe kao kutija cigareta dnevno.“

Za stanovnike Daruvara i okolice terapeutsko jahanje održava se u okviru udruge Korak dalje, Olesja je nakon trogodišnjeg doškolovanja verificirani voditelj koji ovaj program vodi još i u Kutini a do prošle godine i u Lipiku.

Na daruvarskom hipodromu tako danas u svako doba dana možete sresti mnoštvo šetača, trkača i vlasnika pasa sa svojim miljenicima ali konja skoro pa nikada. No zato to možete svakodnevno otprilike pola kilometra dalje, ako nakon table Doljani skrenete za strelicom AMB Horses. Za pomalo američkom kraticom krije se obiteljsko gospodarstvo Bukačevih. Tradiciju koju je 1993. godine na livadi uz Dabrovac započeo otac Vladimir, danas nastavljaju njegov sin Vlatko i snaha Aleksandra.

Iako većina Daruvarčana „Bukačeve konje“ percipira kao mjesto gdje se u Daruvaru stvarno može i jahati, osnovna djelatnost ovog imanja je uzgoj sportskih konja zapadnoevropske genetike. A ždrebad, eventualne buduće sportske šampione u preponskim i dresurnim disciplinama ovamo dolaze gledati treneri iz cijele Evrope. Čini se pomalo nevjerojatno, ali jedan je mladi daruvarski konj u prikolici otputovao čak u Finsku. A drugi je prvak Hrvatske za 2015. godine u dresurnom jahanju!

A kako se to bira ždrijebe s dobrim sportskim potencijalom objasnio nam je Vlatko, idealan vodič za sve koji žele saznati više o konjima. Dok nas vodi imanjem neprestano se ispričava, da fotografije sigurno neće ispasti reprezentativno, jer smo došli u najgori mogući dio godine. Kada je tlo još mokro i blatno od rastopljenog snijega a trava još nije krenula s vegetacijom. No to nije umanjilo krasan pogled na hrpicu mladih konjskih glava koje su složno mljackale sijeno netom im posluženo u jaslama (a vidite na uvodnoj fotografiji). Trojica od njih su braća, saznajemo, kao i to da treneri pomno procjenjuju konstituciju, kretnje, zdravlje i narav svakog ždrebeta. Najbolji odu u sport, oni drugi za rekreaciju, kupuju ih ljudi koji se konjima bave za svoju dušu.

Svašta smo još kod Bukačevih naučili – koji je od njihovih dvadesetak konja dorat a koji vranac, koji alat a koji sivac. Naravno da danas za identifikaciju konja služi čip, nekim pasminama još i starinski žig ali konja tako točno možete popisati i po boji, zvrku (znak na čelu), bijelim oznakama na tijelu, da ga ne možete zamijeniti ni s kim drugim.

Prije četiri godine ovo imanje koje je u prijelaznom razdoblju za dobivanje ekološkog certifikata, počelo je nuditi i posve novi proizvod – kobilje mlijeko. Njegov fermentirani oblik kumis, osnovna je hrana dugovječnih stanovnika Kavkaza pa nije čudo što kobilje mlijeko troše ljudi s respiratornim problemima i alergijama. Pogodno je i za dojenčad i za starce jer podiže imunitet i djeluje antibakterijski.

U krugu OPG-a postoji i manjež, ograđeni prostor u kojem se turisti „upoznaju“ s konjima. A današnji ljudi konje uglavnom pamte kao one neukrotive iz vesterna koje zbacuju ljude iz sedla. I da je tako prošao i sam Supermen (glumac Chistopher Reeve) te ostao prikovan za kolica. „Kada vide da taj 600-kilaš zna biti itekako nježan, od 100 ljudi na kraju se njih 98 usudi sjesti u sedlo“, doznajemo. A za one napredne u AMB Horsesu će vam organizirati jahaću turu uz potok Dabrovac do obližnje šume.

No tu trasu ne smijete propustiti obići niti pješke jer dovest će vas do „Dabrovačkog jezera“ točnije vodene akumulacije na mjesnom potoku  koje je par godina prije Domovinskog rata uredila mjesna ispostava Hrvatskih voda. Na proljetnom suncu dva hektara vodene površine krasno se ljeskalo i bilo je privlačno za obilazak i sada kada je još sve golo i sivo. Ne zaboravite ove obale obići u ljeto, prava su svježa oaza, a iako će vas table upozoriti da nepozvani tu nemate što raditi, prema riječima voditelja daruvarske ispostave slivnog područja Ilova-Pakra Davora Novinca, dok god se tu ne kupate, ne lovite ribe, ne pravite derneke i ne ostavljate smeće, slobodno se možete šetati ovim obalama. Jer, one su javno vodno dobro, vlasništvo Republike Hrvatske, a daruvarska ispostava samo njima upravlja.

Ako krenete u obilazak ovih dana, nećete moći ne vidjeti stabla koja su nagrizli oštri zubi dabrova kao najbolji znak, da su se na obale potoka vratile životinje po kojima je ovaj potok dobio ime Dabrovac.

Lijepa vijest u ovo proljetne dane kada se okolna šuma doslovce zabijelila od prvih vjesnika proljeća – visibaba. Zimu smo dakle uspješno protjerali tamo gdje joj je na početku ožujka mjesto – u prošlost.

Šetala, razgovarala, istražila, napisala Vlatka Daněk