Daruvarski Portfolio

Ono što danas zovemo brend a u doba moga djetinjstva bilo je – prezime. Nije se govorilo Idemo kod postolara nego su se cipele nosile Kod Kavalira pa sam dugo mislila da je kavalir samo druga riječ za postolara. A kruh smo kupovali Kod Kolačeka, jer su, tumačila sam jednom prilikom posve ozbiljno mami, tamo nekad pekli kolače a sada samo kruh. I prođe pola stoljeća i ja vas pitam, kod koga kupujete kruh, kod Kolačeka ili u Imaku? Ili kod Kifle? A priču o najdugovječnijoj daruvarskoj obrtničkoj obitelji ispričao nam je upravo Kifla: „Iskreno, neki niti ne znaju da se zapravo zovem Josip“ rekao nam je Josip-mlađi, jer kruh je u Daruvaru počeo peći još Josip-stariji i to 1923. godine.

„Možda i prije, ali mi smo uzeli tu godinu za godinu početka, jer tada je položio majstorski ispit i mogao samostalno raditi“, ispričao nam je nad malom hrpicom starih fotografija. Jer Kolačekovi se nisu imali vremena fotografirati, već su samo vrijedno radili. Od stare prizemnice u današnjoj Jelačićevoj ulici u kojoj se nekad čekalo u redu za kruh a on se mogao platiti i „zapisivanjem“ u male teke i blokiće složene u kutiju na pultu, te plaćati jednom mjesečno, ostala je tek rekonstruirana slika u ulju. Do ulice dvije sobe i kuhinja, u kojima je obitelj živjela a u nastavku prema dvorištu pekao se kruh. „U tri parne peći velike otprilike 2×2 metra u koje je odjednom stalo 30 komada dvokilaša“, sjeća se Josip-mlađi dok gledamo fotografiju kako kao dijete pozira s djedom kod potpaljivanja peći.

Nakon Drugog svjetskog rata pekara je Kolačekovima najprije nacionalizirana, da bi bila vraćena, pa tako Vlado nije postao advokat, nego je u drugoj generaciji nastavio obiteljski obrt. Za razliku od Josipa-starijeg koji je slovio za strogog namćora (a takvog ga se sjećam i sa davnih godišnjih skupština Češke Besede gdje je bio uvaženi počasni član i gdje je uvijek imao što reći), Vlado Kolaček bio je blag i vesele naravi. I nije vršio nikakav pritisak na sina da krene njegovim stopama. I tako je ovaj postao rendgenolog i radio u struci, da bi se na kraju prekvalificirao i 1988. godine preuzeo obiteljski posao. Posve u skladu s nadimkom Kifla, kako ga zovu od djetinjstva.

U pekari danas radi i četvrta generacija Kolačekovih, Matea djevojački Kolaček, po struci prehrambeni nutricionist. Što će donijeti budućnost, tek će se vidjeti, jer trgovački centri nemilosrdno gaze obrte. „Ljudima je jednostavnije kupiti kruh tamo gdje obavljaju veliku kupovinu i tako, ako hoćemo opstati moramo ići dalje“, kaže Kifla i vadi nam podatke. Prije deset godina Kolačekovi su godišnje ispekli 239 tona kruha, prošle godine samo 64 tone. Ali zato 12 tona različitih kolača (službeno slastica), najnoviju Kolačekovu akviziciju. Posve u skladu s brend-prezimenom.
Mnoge daruvarske domaćice često „peku“ svoje kolače kod Kolačeka jer su to kolači kao domaći. „Iz prostog razloga, jer se rade posve ručno i po istim receptima po kojima se peče po kućama“ kaže Josip-Kifla koji objašnjava da je ime Imako, koji je obrt dobio povodom proslave 90. godišnjice postojanja bila želja Vlade Kolačeka a spoj je imena njegovih unuka – Ive i Matee Kolaček. „Naravno, moguće je da se jednom opet zovemo Kolaček“ razmišlja naglas dok nam priča još jednu zanimljivu priču, kako je u samom početku Josip-stariji osim pekare držao i slastičarnu i to u strogom centru Daruvara (kasnije Zdenka, danas picerija) ali mu je to bilo prekomplicirano a zarada mala, pa je odustao.

Ali zato je prije dvije godine Kolačekovima svoj slastičarski lokal u najam ponudila obitelj koja je pola stoljeća u Daruvaru nudila sladoled, krempite, šampite, baklavu i alvu. I danas se ta slastičarnica zove Crni, (iako su kolači Kolačkovi) a sve stare vrste sladoleda prave se i danas po receptu Crnog. Jer kao što smo rekli u uvodu, danas brend, nekad prezime – pardon nadimak. Koliko ljudi zapravo u Daruvaru zna, da je slastičarnicu Crni zapravo vodila obitelj Behadina Meždija?

Iako je obrt Imako koji vodi obitelj Kolaček najdugovječniji daruvarski obrt (neprekidno postoji od 1923. godine) tamo nismo mogli snimiti nikakav stari stroj, jer ga u pekari jednostavno nema. Posve druga je priča par kuća dalje, kod Klubičkovih u Svačićevoj ulici. Tu je 1921. ili možda godinu kasnije stolarski obrt otvorio Klubička Franjo-stariji a već 1925. kupuje do tada iznajmljenu radionicu od banke na dražbi. U njenom osuvremenjivanju ne štedi na novcu i uz pomoć brata, koji radi u Sloveniji, odande u Daruvar stiže 1927. (vjerojatno ne nova) hobl mašina, to jest blanjalica. „Osnovni stolarski stroj sa dvije blanje“ objašnjava nam Dalibor Klubička. „Pokretao ju je elektromotor a snaga se prenosila sistemom remena, koji su stavljali u rad pojedine strojeve. Jer iako je Daruvar već u to vrijeme imao struju, bila je slaba, pa je u odjednom mogao raditi samo jedan stroj.“

Stolarsku radionicu u kojoj su uvijek radila tri-četiri iskusna majstora i po dva naučnika preuzeo je nakon Franje-starijeg, Franjo-mlađi. Ni on nije navaljivao da mu sin postane stolar, pa je Dalibor postao profesor likovnog odgoja i tako i započeo svoju radnu karijeru. No, u općoj euforiji devedesetih „idemo svi u poduzetnike“, Dalibor se prekvalificirao i kao treća generacija Klubičkovih preuzeo obrt s planom osuvremenjivanja proizvodnje. „Nažalost, pokazalo se da za neku ozbiljnu proizvodnju ovdje u ovim skučenim uvjetima radionice i dvorišta jednostavno nije bilo mjesta“, kaže Dalibor. A onda je došao PDV te zadnji čavao na lijes ove obiteljske obrtničke radionice, obaveza vođenja kompletnog knjigovodstava sa svim knjigama, pa 2005. definitivno zatvorena.

I tako Dalibor opet uči školsku djecu crtati i već odavno nije upalio onaj stari hobl, ni bor-mašinu koja se nalazi odmah do nje a koja je opet osnovni stroj za pravljenje građevinske stolarije. „Kao dijete uvijek sam se igrao u radionici, upijao, gledao, učio, tako da mi nije teško palo da nakon završenog fakulteta naučim raditi s drvetom“, kaže kao i to da nije baš stigao sve savladati, ali stol i stolice bi napravio još i danas.

„Nakon Drugog svjetskog rata obrtnicima je bilo jako teško, država ih je jako stisla, tako je i moj tata zbog neke narudžbe koju mu je jedan učitelj platio sa dvije vreće pšenice završio u zatvoru. No onda su stigle pedesete, paradoksalno najbolje godine za obrtnike jer su bile velike potrebe za svačim a industrijska proizvodnja je bila slaba. Tada se u našoj radionici naveliko radio namještaj – oni poznati zeleni kredenci za kuhinje, štokrle, kreveti, ormari te kompletna stolarija za kuće, koje su se gradile. Kada se sve to počelo industrijski proizvoditi, naša se stolarska radionica prebacila na pogrebnu opremu. I od toga se moglo živjeti, dok krajem osamdesetih nije postalo demode voziti mrtvački sanduk na traktorskoj prikolici a komotnije sve naručiti od pogrebnih poduzeća, koja su nudili kompletnu uslugu“, kaže zadnji stolar u obitelji Klubička. Iako nikad ne reci nikad, jer skoro stoljetni hobl još je uvijek funkcionalan, samo ga treba upaliti: „A za dobrog stolara uvijek će biti posla jer i u današnja vremena treba namještaj po narudžbi…“

Osim priča o daruvarskim obrtničkim porodicama, zanimljiva bi bila i ona o „cimerima“ i raznim natpisima i oznakama, kojima su reklamirali svoje službe. Kao dijete u pamćenje su mi se urezala dva – jajoliki komad sjajnog metala koji je visio iznad brijačke radnje te klompe na dugom štapu koje su jedno vrijeme visjele s obje strane ulice a na zadnjim kućama prije današnjih semafora na križanju Jelačićeve i Gajeve. Na vrata one veće, katnice i sama sam zakucala 1975. godine i uz pomoć starice u jednoj praznoj sobi – osim mora klompi pronašla one svoje veličine. Trebale su mi za ples pa sam mnogo puta uljem premazivala krutu kožu da mi ne reže bose noge. Plesala sam rado, pa su se kao draga uspomenu te klompe nekoliko puta selila sa mnom, da bi i danas već crvotočnog drva ali još uvijek krute kože visile u šupi.

Nažalost, fotografije o nekadašnjem klomparskom obrtu obitelji Novaković više nisu u Daruvaru, otputovale su u Ameriku gdje živi Josip Novaković američki Daruvarčanin. Nakon daruvarske gimnazije školovao se na Vassaru, Yaleu i sveučilištu u Austinu te postao pisac i učitelj kreativnog pisanja. Dobitnik je više nagrada i spisateljskih stipendija a njegove tekstove često možete pročitati u Jutarnjem listu. I vrlo često sjeti se u njima Daruvara i ljudi i događaja u njima i čovjeku bude drago, kada to pročita. Kao što je zgodno čitati o Daruvaru u zbirkama Novakovićevih priča, koje možete posuditi u gradskoj knjižnici. Te u njima hvatati sve nepreciznosti, nastale jer prevoditelj s engleskog ne pozna daruvarski kraja, toponima i ljude.
I dok Milana Pavića još i neke turističke brošure i stranice o našem kraju i spominju, Josipa Novakovića niti jedna. Šteta, jer imali što bolje nego se turistički okoristiti odjekom nečije medijske slave.

Šetala, slušala i zapisivala Vlatka Daněk