Daruvarski Portfolio

Najvredniji artefakti iz vremena Aquae Balissae, iliti rimske prethodnice današnjeg Daruvara pronađeni su davno, prije skoro dvije stotine godina. Bilo je to još za Jankovića, pa nije čudno, što su ti nalazi završili daleko od našeg grada, u prijestolnicama monarhije to jest Beču i Budimpešti.

Najbliže Daruvaru nalazi se veliki rimski sarkofag s tri strane ukrašen reljefima pronađen 1842 godine kraj Velikih Bastaja. Tadašnji vlasnici zemljišta potpuno su razbili mozaikom ukrašenu grobnicu u kojoj su se nalazila dva sarkofaga i više sitnijih artefakata. Između ostalih ploče s liturgijskim, ranokršćanskim heksametrima koje je Janković dao uzidati u prizemlje dvorca. One se i danas tamo nalaze – jedna velika i dvije male (o čemu smo pisali i u prošlom nastavku šetnji).

Ploče su zapravo dosta značajan nalaz, možemo pročitati u članku poznate hrvatske arheologinje Branke Migotti. Na većoj je dogmatsko-liturgijska pjesma poučnog sadržaja a budući da je takvih ploča s takvom vrstom stihova pronađeno vrlo malo, značajne su i u Hrvatskim okvirima pa ne propustite priliku, kada je daruvarski dvorac otvoren za posjetioce i odite ih vidjeti.

No, vratimo se mi našem sarkofagu, grof Julije Janković dao ga je svojevremeno prenijeti u Daruvar, gdje je dvadesetak godina ukrašavao „gospoštijski park“, kako je zapisao povjesničar Đuro Szabo. U godinama 1905. do 1919. slijedi pak „dramatična prepiska“ (koja se sačuvala u arhivima) Narodnog muzeja u Zagrebu, koji je želio sarkofag, i daruvarskih vlasti koje su „izražavale nevoljkost da se toj želji povinuju“. Na kraju je sarkofag ipak završio u Zagrebu, gdje se u Arheološkom muzeju nalazi i danas.

I koliko god zbog toga bili tužni, budimo realni –  možda je tako spašen od daljnjih krađa i devastacije (jer onaj, koji je u grobnici nađen s njim, odmah je poslužio kao običan građevinski materijal, jednako kao i sve cigle iz razbijene grobnice). Nemojmo zaboraviti ni to, da je iz II. svjetskog rata daruvarski dvorac izašao doslovce golih zidova, pitanje je kako bi u poratnom metežu prošao „neki stari kamen“.

Bilo kako bilo, još je nešto vrlo izgledno a to je da se „naš“ rimski sarkofag vrlo vjerojatno više nikad neće vratiti u Daruvar. U prošlosti su već pokretane takve inicijative, neki dan o onoj najpoznatijeg daruvarskog fotografa Milan Pavić pričala je predstavnici grada njegova supruga Slavka. Sluha za to tih pedesetih godina prošlog stoljeća u Daruvaru nije bilo.

A, pošteno govoreći, kamo ga vratiti? Šanse da naš grad dobije muzej/zbirku koja bi odgovarala standardima 21. stoljeća u ovom su trenutku mizerne. A takve su bile zapravo oduvijek. U pripremi ovih tekstova vrlo često listam stare tiskovine i na vapaje „da je vrijeme da Daruvar dobije zavičajni muzej“ mogu se samo nasmijati, jer ovi citirani, napisani su  prije točno pola stoljeća a mogli bi se – doslovno, ponovo napisati i danas. Znate kada je objavljen, možda prvi takav tekst, nepotpisan i  pod naslovom – Što je sa muzejom u Daruvaru? – 1934. godine!

To, što je naš rimski sarkofag izložen u Zagrebu, daje nam pak jedinstvenu mogućnost, da pred svojim rođacima i prijateljima kojima izigravamo domaćine i (neplaćene) vodiče ispadnemo veliki i to čak u okruženju glavnog grada. Nema dakle ništa ljepše, nego kad svi popadaju s nogu prilikom posjeta metropoli (nakon šetnje Gornjim gradom), pa požele malo sjesti, a vi važno ponudite – okrepu kod daruvarskog sarkofaga.

I umjesto da sjednete (recimo) u Malu kavanu podno nogu Bana Jelačića na glavnom trgu (i platite kavu 12 kuna), spustite se sa svojim gostima pored hotela Dubrovnik, nastavite Gajevom par stotina metara niže do krasnog zelenog, mirnog i tihog dvorišta Arheološkog muzeja. Tu možete ući posve besplatno, jer u ljetne mjesece lapidarij (zbirka na otvorenom) funkcionira i kao ljetna bašča. Na šanku uzmete kave (pet kuna jeftinije nego na trgu) i onda važno povedete goste par koraka do sarkofaga koji ne možete promašiti iako nije nikako posebno označen.

Na bokovima je ukrašen vinovom lozom i panterama i toliko je uočljiv, da ga ne možete zamijeniti ni s jednim drugim. I tako, kad stanete uz njega, i sve te spomenike prohujalih vremena, nekako sami sebi porastete u očima, jer možete svečanim glasom reći:

Evo, pogledajte! To je naš daruvarski rimski sarkofag! (Valjda to tako možemo reći jer Bastaji su daruvarski, zar ne?).

 Naravno, da će vam se učiniti da je to tamo uvjerljivo najveći i najljepši sarkofag – što god znalci rekli i pisali o tome. I ne zaboravite se fotografirati uz njega, jer uz zaista najveći rimski nalaz iz Daruvara, to vjerojatno nikada nećete moći. No, o tome idući puta, sada prvi nastavak storije o tome kamo nas može dovesti reinterpretacija onog što ne znamo i ne trudimo se razumjeti.

Na različitim turističkim portalima možete danas pročitati o tome, da je vinova loza na sarkofagu „dokaz“ da su još stari Rimljani ovdje uzgajali vinovu lozu. To u kontekstu daruvarske vinske ceste i Badelove vinarije dobro zvuči, ali nije istina.

Slične simbole možemo vidjeti i na drugim sarkofazima, koji su kao i ovaj naš nastali oko 4. stoljeća. To je vrijeme u kojem se miješaju poganski i kršćanski svjetonazori, pa prizore s bočnih strana trebamo čitati u tom kontekstu.

 Trsja i stabalca alegorija su Raja, pantere su metafore grijeha i otkupljenja a kantaros s voćem i plodovima znamen besmrtnosti odnosno euharistije, sve to podrobno je u podužem članku objasnila već gore spomenuta Branka Migotii, stručnjakinja za antičku i ranokršćansku arheologiju.

I za kraj prijedlog – ako imate pola sata viška kad idete u radni ili šoping posjet glavnom gradu, ako radite u školi i imate priliku utjecati na plan školskih izleta u Zagreb, odvedite djecu/idite  vidjeti naš rimski sarkofag. On to zaslužuje.

Istražila i napisala Vlatka Daněk

Snimio Marko Pejić