Daruvarski Portfolio

I tako korak po korak skoro našim šetnjama zatvorili krug po Daruvaru. Novovjekom gradu koji je rođen krajem 18. stoljeća i u koji su se svi odnekud morali doseliti. Pa su osnivali industrijske pogone ili male obrtničko-uslužne radnje ili se u njima zapošljavali. A dolazak je svima bio lakši kada je stoljeće kasnije u naš grad stigla željeznica, pa početak 20. stoljeća trgovište Daruvar dočekuje kao pravi mali grad. Tu je ujedno i sjedište kotara a Daruvar ima i sud, porezni ured, oružničku postaju, željezničku stanicu, poštanski ured i telegraf. Tu su i tri osnovne škole te četiri crkve (katolička, pravoslavna, reformirana, sinagoga).

Svekoliki privredni razvoj prekida Prvi svjetski rat, da bi već godinu dana nakon njegovog završetka sve bilo još bolje nego prije. U godini 1919., čitamo u tekstovima Josipa Matušeka u prvoj monografiji Daruvara, u trgovištu Daruvar postoji čak pet tvornica (građevinskog materijala, ljevaonica strojeva, pivovara, staklana, pletionica), devet mlinova, četiri radionice za obradu drveta, dvije za proizvodnju soda-vode, jean pogon za preradu poljoprivrednih proizvoda. ..Tu je i jaka turistička grana, uz Kupališno lječilište tri hotela i nekoliko restorana, građanima i gostima su na raspolaganju u gradu tri liječnika te dvije ljekarne. Daruvar u to vrijeme ima i električnu centralu, tiskaru te čak dvije kino dvorane. Na području cijelog kotara stanovnici se mogu opskrbiti u144 trgovine, počastiti u 102 gostionice i potražiti različite usluge u čak 548 obrtničkih radnji.

Danas ćemo se zaputiti njihovim stopama, tragom vrijednih obrtničkih ruka i radnji kojih više nema. Osvježit ćemo sjećanja na njih dok od kolodvora i staklane hitamo nazad u centar Daruvara. Gdje je pola stoljeća svoje proizvode nudila i radnja Šeširi Božičković. Mirisala je posebno (na filc, shvatila sam puno godina kasnije) a njezine su police bile do stropa pune kartonskih tuljaca na kojima su kao na kakvom prijestolju sjedili različiti šeširi. Na zvuk zvona na ulaznim vratima iz unutrašnjosti bi za pult izronio visoki čovjek s okruglim naočalama. Nakon mojih „Jedan slamnati šešir za tatu“ po koji su me „kod Božičkovića“ kao dijete prvi puta poslali, rekao je „Aha, broj 56“ i ja sam za cijeli život zapamtila, da se pravi majstorski šeširi rade prema veličini oboda glave. I da dobri majstori pamte koje brojeve nose njihove mušterije…

Ivan Božičković rodio se 1911. godine u Voćinu, u siromašnoj obitelji u kojoj je bilo četvero djece, a otac je otišao u Ameriku da se nikad ne vrati. Starijem bratu pošlo je za rukom pronaći neko naučničko mjesto za mlađeg brata u Vinkovicima, pa je tako Ivan izučio šeširdžijski zanat. Kad se osamostalio, vjerojatno godine 1938., stiže u Daruvar i otvara svoju prvu radnju u iznajmljenom lokalu u prizemnici „do Kanjskog“ (dugo su tu bile Čarape Jadran), gdje je u susjedstvu bilo više drugih obrtničkih radnji. U vlastiti lokal Božičkovići sele 1952. godine, kada zajedno s urarskom obitelji Častek, kupuju „popola“ veliku katnicu tik ispod Slavonije. Dolje lokal, gore stan, u kojem uz suprugu Ljerku-Antoniju odrastaju tri kćeri – Ankica, Ivanka i srednja Ljerka, koja i danas živi u Daruvaru:

„Tata je bio ne samo šeširdžija nego i veseo i svestran čovjek. Svirao je, pjevao u zboru, volio plesati, učio esperanto, bavio se planinarstvom“, rekla nam je prisjećajući se godina kada je cijela obitelj vrijedno radila. „Svi smo imali pune ruke posla, jer se tada sve radilo ručno. Iz Siska smo nabavljali filc koji je tata natezao na kalup, peglao, formirao šešire. Mama je šivala podstave i prišivala vrpce, nas tri smo pomagale kako smo mogle, čistile radnju, kuhale… Najveći dio proizvoda prodavao je tata na sajmovima, u Pakracu, Grubišnom Polju, Gaju. Sjećam se, kočijaš bi s kolima stigao u dva u noći, tata bi bio spreman, natovarili bi i krenuli, da bi na vrijeme stigli na sajam. Kasnije je nabavio stari opel, pa je po sajmovima išao autom. Lijepo smo živjeli, ali puno smo radili“, prisjetila se gospođa danas Ljerka Lacković.

„Šeširi su se radili po klasama, prva, ajnc a, kako je tata govorio, bili su oni s peglanim obodom, druga klasa su bili oni s običnim obodom i širokom vrpcom, koje su kupovali ljudi sa sela. Puno smo šivali i kape, od materijala i od kože, šubare, imali smo i slamnate šeširi i francuske kape, imale su ih sve daruvarske gospođe…“

Budući da gospodin Božičković nije smatrao da je šeširdžijski zanat zanimanje kojim se mogu baviti djevojke, sve tri kćeri su završile fakultete i otišle svojim putem. A sajmova je bilo sve manje, šeširi i kape kupovale su se sve manje i gospodin Ivan bio je sve stariji. I tako je oko 1980. godine oglasio lokal na prodaju. „Stizali su razni daruvarski obrtnici, doslovce s novcima u torbi, ali tata nije htio lokal prodati nikomu drugomu nego šeširdžiji.“

Istu priču čula sam kao mlada novinarka krajem osamdesetih, od šeširdžijske obitelji koja je u Daruvar stigla od Siska i koja je preuzela radnju zadržavši u njoj sve, i strojeve i police i sve tuljce s natpisima Šeširi Božičković. Za potrebe novinske reportaže pokazali su mi cijeli postupak kako se od zečjeg filca rade šeširi, žaleći se da su takva vremena, u kojima prodaja šešira naprosto ne ide. Napokon su odustali, zbog manjih davanja obrt preselili na selo i na kraju ga zatvorili.

“Tako je to valjda moralo biti, nisu vremena za šešire“ rekla nam je gospođa Ljerka ustupivši nam fotografije iz obiteljske arhive priznajući da i dan danas oko šeširdžijine kćeri zna zapaziti i cijeniti – pravi šešir na glavi. I još se nečeg sjeća rado – vrtnih zabava u šumici iza pruge, koje je organiziralo tadašnja Obrtnička komora kada su se tamo cijele obitelji zajedno veselile. „Kako se samo pjevalo i plesalo“, kaže gospođa Ljerka, o vremenima, kada su se i u Daruvaru nosili šeširi.

Istražila i zapisala Vlatka Daněk