Kad su se u Daruvaru nosili šeširi

Follow

I tako korak po korak skoro našim šetnjama zatvorili krug po Daruvaru. Novovjekom gradu koji je rođen krajem 18. stoljeća i u koji su se svi odnekud morali doseliti. Pa su osnivali industrijske pogone ili male obrtničko-uslužne radnje ili se u njima zapošljavali. A dolazak je svima bio lakši kada je stoljeće kasnije u naš grad stigla željeznica, pa početak 20. stoljeća trgovište Daruvar dočekuje kao pravi mali grad. Tu je ujedno i sjedište kotara a Daruvar ima i sud, porezni ured, oružničku postaju, željezničku stanicu, poštanski ured i telegraf. Tu su i tri osnovne škole te četiri crkve (katolička, pravoslavna, reformirana, sinagoga).

Svekoliki privredni razvoj prekida Prvi svjetski rat, da bi već godinu dana nakon njegovog završetka sve bilo još bolje nego prije. U godini 1919., čitamo u tekstovima Josipa Matušeka u prvoj monografiji Daruvara, u trgovištu Daruvar postoji čak pet tvornica (građevinskog materijala, ljevaonica strojeva, pivovara, staklana, pletionica), devet mlinova, četiri radionice za obradu drveta, dvije za proizvodnju soda-vode, jean pogon za preradu poljoprivrednih proizvoda. ..Tu je i jaka turistička grana, uz Kupališno lječilište tri hotela i nekoliko restorana, građanima i gostima su na raspolaganju u gradu tri liječnika te dvije ljekarne. Daruvar u to vrijeme ima i električnu centralu, tiskaru te čak dvije kino dvorane. Na području cijelog kotara stanovnici se mogu opskrbiti u144 trgovine, počastiti u 102 gostionice i potražiti različite usluge u čak 548 obrtničkih radnji.

Danas ćemo se zaputiti njihovim stopama, tragom vrijednih obrtničkih ruka i radnji kojih više nema. Osvježit ćemo sjećanja na njih dok od kolodvora i staklane hitamo nazad u centar Daruvara. Gdje je pola stoljeća svoje proizvode nudila i radnja Šeširi Božičković. Mirisala je posebno (na filc, shvatila sam puno godina kasnije) a njezine su police bile do stropa pune kartonskih tuljaca na kojima su kao na kakvom prijestolju sjedili različiti šeširi. Na zvuk zvona na ulaznim vratima iz unutrašnjosti bi za pult izronio visoki čovjek s okruglim naočalama. Nakon mojih „Jedan slamnati šešir za tatu“ po koji su me „kod Božičkovića“ kao dijete prvi puta poslali, rekao je „Aha, broj 56“ i ja sam za cijeli život zapamtila, da se pravi majstorski šeširi rade prema veličini oboda glave. I da dobri majstori pamte koje brojeve nose njihove mušterije…

Ivan Božičković rodio se 1911. godine u Voćinu, u siromašnoj obitelji u kojoj je bilo četvero djece, a otac je otišao u Ameriku da se nikad ne vrati. Starijem bratu pošlo je za rukom pronaći neko naučničko mjesto za mlađeg brata u Vinkovicima, pa je tako Ivan izučio šeširdžijski zanat. Kad se osamostalio, vjerojatno godine 1938., stiže u Daruvar i otvara svoju prvu radnju u iznajmljenom lokalu u prizemnici „do Kanjskog“ (dugo su tu bile Čarape Jadran), gdje je u susjedstvu bilo više drugih obrtničkih radnji. U vlastiti lokal Božičkovići sele 1952. godine, kada zajedno s urarskom obitelji Častek, kupuju „popola“ veliku katnicu tik ispod Slavonije. Dolje lokal, gore stan, u kojem uz suprugu Ljerku-Antoniju odrastaju tri kćeri – Ankica, Ivanka i srednja Ljerka, koja i danas živi u Daruvaru:

„Tata je bio ne samo šeširdžija nego i veseo i svestran čovjek. Svirao je, pjevao u zboru, volio plesati, učio esperanto, bavio se planinarstvom“, rekla nam je prisjećajući se godina kada je cijela obitelj vrijedno radila. „Svi smo imali pune ruke posla, jer se tada sve radilo ručno. Iz Siska smo nabavljali filc koji je tata natezao na kalup, peglao, formirao šešire. Mama je šivala podstave i prišivala vrpce, nas tri smo pomagale kako smo mogle, čistile radnju, kuhale… Najveći dio proizvoda prodavao je tata na sajmovima, u Pakracu, Grubišnom Polju, Gaju. Sjećam se, kočijaš bi s kolima stigao u dva u noći, tata bi bio spreman, natovarili bi i krenuli, da bi na vrijeme stigli na sajam. Kasnije je nabavio stari opel, pa je po sajmovima išao autom. Lijepo smo živjeli, ali puno smo radili“, prisjetila se gospođa danas Ljerka Lacković.

„Šeširi su se radili po klasama, prva, ajnc a, kako je tata govorio, bili su oni s peglanim obodom, druga klasa su bili oni s običnim obodom i širokom vrpcom, koje su kupovali ljudi sa sela. Puno smo šivali i kape, od materijala i od kože, šubare, imali smo i slamnate šeširi i francuske kape, imale su ih sve daruvarske gospođe…“

Budući da gospodin Božičković nije smatrao da je šeširdžijski zanat zanimanje kojim se mogu baviti djevojke, sve tri kćeri su završile fakultete i otišle svojim putem. A sajmova je bilo sve manje, šeširi i kape kupovale su se sve manje i gospodin Ivan bio je sve stariji. I tako je oko 1980. godine oglasio lokal na prodaju. „Stizali su razni daruvarski obrtnici, doslovce s novcima u torbi, ali tata nije htio lokal prodati nikomu drugomu nego šeširdžiji.“

Istu priču čula sam kao mlada novinarka krajem osamdesetih, od šeširdžijske obitelji koja je u Daruvar stigla od Siska i koja je preuzela radnju zadržavši u njoj sve, i strojeve i police i sve tuljce s natpisima Šeširi Božičković. Za potrebe novinske reportaže pokazali su mi cijeli postupak kako se od zečjeg filca rade šeširi, žaleći se da su takva vremena, u kojima prodaja šešira naprosto ne ide. Napokon su odustali, zbog manjih davanja obrt preselili na selo i na kraju ga zatvorili.

“Tako je to valjda moralo biti, nisu vremena za šešire“ rekla nam je gospođa Ljerka ustupivši nam fotografije iz obiteljske arhive priznajući da i dan danas oko šeširdžijine kćeri zna zapaziti i cijeniti – pravi šešir na glavi. I još se nečeg sjeća rado – vrtnih zabava u šumici iza pruge, koje je organiziralo tadašnja Obrtnička komora kada su se tamo cijele obitelji zajedno veselile. „Kako se samo pjevalo i plesalo“, kaže gospođa Ljerka, o vremenima, kada su se i u Daruvaru nosili šeširi.

Istražila i zapisala Vlatka Daněk

Pravi procvat trgovište Daruvar doživjelo je kada je u njega stigla željeznica. Naravno, tada prugom nije vozio šinobus kao na ovoj fotografiji s početka sedamdesetih godina već vagoni koje je vukla parna lokomotiva. Na ovoj staroj fotografiji končaničkog Foto Strikana iza šinobusa lijevo vidimo visoku zidano-drvenu zgradu koja je služila za opskrbu parnih lokomotiva a kada više nije bila potrebna srušena je i danas je na stanici nema.

Željeznica i vlakovi imaju na cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, mnogo fanova i specijaliziranih stranica, na jednoj je tako prije par godina zabilježena i „Dalitova manevarka“ izvan pogona

Zahvaljujući dobroj preporuci danas vam možemo predstaviti i cijelu paletu staklenih proizvoda izrađenih u staklani u Ivanovom Polju. Budući da je kasnija daruvarska staklana bila pogon te iste staklane, vjerojatno su i proizvodi bili vrlo slični. Manji stakleni vrč s ručkom i lijevkom je služio za misno vino. Osim staklenih čaša i zdjelica od tankog stakla, koje su ukrašene sitnim brušenim ukrasima (lijevo), tu su i dvije masivnije (desno) od stakla lijevanog u kalupe

Detalj elegantne gravure visibabe na čaši s nožicom – ručni je to rad staklara Henrika Kecka, staklara koji je u ove krajeve stigao iz Slovenije, tu se oženio, dobio sina i umro – sve u jednoj 1904. godini.

Na jednoj čaši Zivila naša domovina a na drugoj Eljen a Haza, što je to isto samo na mađarskom. Velika lijevana staklena čaša s motivom satira „prošla“ bi i u današnje vrijeme. Sve ove staklene proizvode čuva daruvarska obitelj Kek.

Daruvarska staklana niknula je pored željezničke stanice. Malo više od devedeset godina nakon izgradnje željezničkog kolodvora niknuo je u susjedstvu i autobusni kolodvor. Bilo je to 1977. godine. Vrlo dugo autobusi su polazili iz samog centra Daruvara, što lijepo vidimo na reklamnoj fotografiji Autosaobraćajnog poduzeća Daruvar …

… koje 1958. godine nudi „redovan prijevoz putnika na autobusnim linijama Daruvar – Uljanik – Zagreb, Daruvar – Banova Jaruga, Daruvar – Veliki Zdenci – Zagreb, te Daruvar – Grubišno Polje. Vjerojatno je tako isto bilo i 1965. godine, iz koje je ova razglednica

„Novim, modernim i brzim autobusima vršimo prijevoz izletnika u svim pravcima, čitamo u staroj reklami a očito su ovu uslugu rado koristili i obrtnici kotara Daruvar

A jedan od daruvarskih obrtnika tada je bio i Ivan Božičković, šeširdžijski majstor (na fotografiji ga vidite možda kao svježe izučenog majstora 1933 godine) koji u Daruvar stiže 1938. godine i otvara svoju prvu radnju

Prilikom otvorenja u radnji se dijelio ovakav reklamni etui, koji je zapravo bio maleno ogledalo u koji je bio zataknut reklamni letak

Fotografije prve šeširdžijske radnje Božićković nije se sačuvala (tamo gdje su dugo bile čarape Jadran) a od godine 1952. radnja je u zgradi ispod Slavonije. Na ulazu u radnju je Ivanova supruga Ljerka-Antonija

Dok je prema ulici bila prodavaonica, prema dvorištu bila je radionica gdje je cijela obitelj izrađivala šešire i kape, dok je stanovala na katu iznad radionica

Ivan Božičković je bio svestran čovjek, planinar koji je osvojio mnoge vrhove, između ostalog i Triglav…

Ivan sa kćerkom 1957. godine na sjevernom Velebitu, na planinarskom domu na Zavižanu

Volio je plesati i cijela obitelj sudjelovala je u zajedničkim proslavama i akcijama tadašnje Obrtničke komore…

..a jedna od njih je bio „skupni izlet“ 1954. godine, kada su zanatlije posjetili i Ljubljanu

U slobodno vrijeme šeširdžija Božićković bio je lovac, muzičar i pjevač….

Kada su ga sustigle godine a kćeri otišle svaka za svojim fakultetskim pozivom i životom, osamdesetih je godina Ivan odlučio prodati svoju šeširdžijsku radnju. Stizale su mnoge ponude, ali on je bio odlučan – šeširdžijska radnja ide samo u ruke šeširdžiji. Tako je i bilo i nova obitelj preuzela je cijelu radnju, sve strojeve i lokal u kojem je i nadalje na tuljcima pisalo „Šeširi Božićković“. No vremena za šešire su prošla i lokal je krajem osamdesetih prestao biti šeširdžijski.

Od pedesetogodišnje tradicije izrade i prodaje šešira u Daruvaru ostalo je tek par fotografija te ovaj reklamni papir. Nažalost, nismo uspjeli naći ni jednu fotografiju nekog Božićkovićevoj šešira, ako imate, pošaljite….