prevnext
Menu

Gdje izvire Toplica i počinje hodočašće

Gdje izvire Toplica i počinje hodočašće

Ova će šetnja biti malo duža i sva u zelenom, trebat će nam za to čvrste cipele i zapravo mene će netko voditi a ja vama to prepričavati. Ako vas ova priča inspirira i odlučite krenuti istim putem, priliku imate već za nepunih četrnaest dana…

Prošli smo put zastali na daruvarskom Jezeru koje puni naša Toplica. I dok sjedite na onoj klupi najbliže prepustu i uživate u svježini koju kapi raspršene o čvrsti beton nose još metrima daleko, jeste li se ikada zapitali, gdje zapravo izvire Toplica?

Izvor Toplice

 Nisam ga vidio niti do danas. Čuo sam samo priče o njemu. Možda zato i nisam povjerovao u njih.

Jedan davno preminuli ribič, govorio je o pećini iz koje, kao iz medvjeđih ralja, šiklja voda. Trebala je biti u najvrletnijem predjelu papučkih obronaka. Drugi jedan, lugar ili šumar, čini mi se, taj je isti izvor vidio na rubu šumskog proplanka, tamo negdje na približno istom mjestu. Moj šogor pak, opisuje ga kao klasični planinski izvor na rubu platoa u blizini Zvečeva.

Kod svih je zajedničko jedino ime lokaliteta, Demir-kapija. A upravo to i zbunjuje. Nikada nisam saznao otkud to ime i zašto. I je li pravo. Tko zna hoću li konačno i sam provjeriti činjenično stanje. U jedinom pokušaju da do izvora doprem, idući uzvodno od “sastava”, osujetila je ljetna oluja.

Želja da tamo kročim ostala je i sada. I misterija vezana uz, očito za mene važan detalj, iskonsku znatiželju – doznati gdje je sve počelo, pa makar se radilo o jednom malom izvoru, jednako tako male rječice…

Ove riječi napisao je veliki poznavatelj daruvarskog toka Toplice, novinar Damir Valdgoni, čije retke ste već imali priliku čitati (i što vam se očito svidjelo, jer ste nam javili, da se „muško kupalište“ nazivalo i „kod klade“, jer je dotična klada dizala razinu vode u rijeci, drugi pak, kako su zajedno s bratom „učili plivati“ u „malim i velikim sigama“, što bi danas sigurno značilo „skoro smo se utopili“, treći, kako se u mulju, preostalom nakon ispuštanja bazena u pedesetim godinama dečki igrali posebnu igru lovice zvanu „fišing“, četvrti obećali slike i priče iz „vaterpolske ere“ u Daruvaru, a peti opisivali kako je naviku cijelog Donjeg Daruvara da se kupa u novom Jezeru prekinula jedna crknuta krava koja je tamo plivala – i svim ovim sjećanjima posvetit ćemo vremena – kada dođu na red).

U sadašnjosti, gornji tok Toplice najbolje poznaje Josip Prević, gimnazijski profesor koji generacije đaka pokušava naučiti što je moment sile a što gravitacija (dobro, možda neke složenije stvari ali ovo mi prvo padne na pamet kad se kaže fizika) koji u slobodno vrijeme planinari – i gradi stazu za Voćin koja počinje tamo gdje Toplica izvire.

A gdje ta naša Toplica izvire i bi li me odveo do tog izvora, pitala sam ga lani, jer eto samo mi još ta fotografija fali u kolekciji onih silnih koje sam snimila na Toplici. A onda me on iznenadi i onako na svoj miran i staložen način odgovori da nažalost ne može, jer…

.. Toplica nema jedan izvor nego njih više, pa je ispravno govoriti o Vrelima Toplice ili Topličkim vrelima.

 Priznajem, nisam baš razumjela što  mi je htio reći dok se jednog dana nismo zaputili šumskim putem, što se nastavlja iza uređenog izletišta ispod Dobre Kuće. Poslije malo više od pet kilometra za kojih Toplica teče malo s desne a malo s lijeve strane ceste dolazi se do takozvanih „sastavaka“, odnosno mjesta, gdje se Mala Toplica (koja je kao, što sama riječ kaže kraća pritoka i drži se ceste za Voćin) spaja s Velikom Toplicom (koja tu skreće zajedno sa sporednim odvojkom ceste, na sjever, u brda). Ne možete promašiti to mjesto, tu je i velika tabla sa strelicom ka Vrelima Toplice.

 Velika Toplica je tu zaista idilična, krasan bistri planinski potok, koji žubori preko kamenja, tu i tamo praveći minijaturna jezerca u kojima se ogledaju buseni zelene paprati. Neko vrijeme potok slijedi cestu da bi naglo skrenuo udesno, u klanac između dva brda. Pojavljuju se i prvi smeđi mokri tragovi na suhoj strmini iznad potoka, dokaz da je tamo gore malen izvor koji se slijeva u Toplicu. Malo dalje još jedan.

Evo, ovo to su dva od možda stotinjak malih šumskih izvora koji su rasuti na potezu od Demir kapije do Vranog kamena a koji se svi zajedno spajaju u Veliku Toplicu. I zato je teško reći, koji je od njih onaj „prvi“izvor Toplice, jer ti izvori i nastaju i nestaju kako koje godine…

…poučio me Josip Prević a onda se uputismo preko brda. Tako smo zapravo i skratili put do predjela Šumarska bukva, podno kojih se zapravo Vrela Toplice nalaze. Nije bilo lako, strmo gore pa strmo dolje pa opet isto tako gore i dolje i konačno, tu smo. Josip nas upozorava na male zelene oaze podno visokog drveća, razgrće raslinje i pred našim se očima ukazuje mala neugledna kaljuža, iz koje voda jedva primjetno teče.

To je jedno od prvih vrela Toplice,  pouči nas i povede do drugog, trećeg, četvrtog. Hodali smo tako strminom od jednog do drugog i kod onog, kod kojeg smo procijenili da je zadnje stali:

..evo, ovo za ovaj put proglašavamo prvi izvor Toplice, rekao je Josip i pokazao smjer, gdje se tu „na pola sata“ nalazi Vrani kamen  te me molio da svakako u ovom tekstu napišem, da se sami (ako niste iskusni planinari) u ovakvo istraživanje ne upuštate. Jer signala za mobitel tu nema a gorska služba spašavanja nije blizu. Ali, ako vas Vrela Toplice zanimaju, pitajte Josipa Previća, on će vas tamo  rado povesti.

Kao što će za dva tjedna, u nedjelju 21. kolovoza povesti sve one koji se odluče ići na hodočašće u Voćin iz Daruvara pješke. Bit će to jedanaesti put da se ide organizirano a šesnaesta godina od kada je Josip u Voćin vodio prvi puta i to malu, šesteročlanu grupicu u kojoj je bila njegova kći Vlatka i njezine prijateljice. Išli su težim putem, preko Vranog kamena, samo sa grubom skicom Miroslava Gjurina te nakon cjelodnevnog pješačenja po upornoj kiši na kraju zalutali tik ispred Voćina. Zastavši na proplanku da se odmore i razmisle što dalje, dožive čaroban prizor – drvosječu kako s pet konja izlazi iz šume i ne samo da im je pokazao pravi put, nego je djevojkama priuštio jedinstvenu mogućnost da  jašući uđu u Voćin, te da drugi dan sudjeluju na jubilarnoj, milenijskoj proslavi i bogoslužju.

Ovaj nezaboravan događaj potaknuo je Josipa na veliku odluku, da trasira najkraći i najjednostavniji put šumom iz Daruvara za Voćin. A to je uradio tako, što je osam godina hodao šumama i cestama, šumarskim prosjekama i vlakama (po kojima su šumari vukli posječena stabla iz šume), mjerio udaljenosti i nadmorske visine. I kada je pronašao te šumske kratice, koje pješačenje do Voćina skraćuju za desetak kilometara u odnosu na cestu, (a upola je lakša od onog prvog pokušaja) Josip je doslovce tu svoju „slavonsku Premužićku“ kako danas naziva hodočasničku stazu za Voćin, izgradio potpuno sam. Bez ičije pomoći, samo sa svoje dvije ruke, tačkama i lopatom.

I još je usput sve točno izmjerio gps-om te nacrtao onu Orijentacijsku kartu za planinare i bicikliste, koju je izdalo planinarsko društvo Petrov vrh i Turistička zajednica Daruvar-Papuk (potražite je u njihovom uredu u centru Daruvaru ili u hotelima ili bazenima).

Na karti su Previćeve kratice ucrtane ljubičastom bojom i dok ne prođete njima, čine vam se kao i svi ostale obilježeni putovi, ali to baš i nije tako (o čemu će vas najbolje uvjeriti naša foto-galerija). Za sav taj svoj trud Josip nikada tražio nikakvu nagradu ni priznanje, jer on je jednostavno takav, tih i samozatajan. A gradnju puta smatra svojevrsnim vraćanjem duga, jer „ do sada sam ja koristio planinarske staze, koje su drugi uredili i na što su trošili svoje vrijeme, meni je zadovoljstvo, što će sada netko hodati po stazi, koju sam ja uradio“.

A zašto bi profesor Prević volio da se staza za Voćin jednom zove  „slavonska Premužička?

Kad sam prvi put kročio na Premužićevu stazu od Zavižana do Velikog Alana nisam mogao vjerovati svojim očima da su ljudske ruke bez ikakvih strojeva uspjele napraviti takvo čudo. Staza je vijugala kroz nevjerojatno neprohodne predjele. Nigdje velikih uspona. Jaruge premoštene kamenim zidom, a stijene odlomljene ili probijene dlijetom i čekićem. Nakon usjeka, staza izlazi na visoravan, a u daljini se ukaže more s otocima. Čovjek osjeća zahvalnost prema graditeljima koji su mu omogućili taj doživljaj te pomislio sam kako bi bilo izazovno napraviti nešto slično kod nas na Zapadnom Papuku..

I zato Josip neumorno gradi, do sada je na planinarskoj stazi prema Voćinu iskopao i uvrtio oko četiri kilometara staze koja spoja šumarske ceste daruvarske i voćinske šumarije. Svake godine popravi ono što unište snijeg i kiša i svake godine napravi nešto novo, da je staza lakša i ljepša. Odakle mu samo snaga, pitam ga dok prelazimo preko brda šljunka, koji se urušio u Tijesnom prolazu i koji treba stalno i neprekidno održavati prohodnim (na petnaest kilometara pješačenja od Daruvara):

Za mene koji radim u školi, fizički je rad odmor, igra, lijek za dušu i tijelo, a istovremeno i molitva zahvale. A molitva ne mora biti samo verbalna. Ne mogu ljudima pričati pojedinosti o tome kako je bilo teško podnositi napore, teret ili žuljeve, borbu se sa samim sobom i bodrenje samog sebe da izdržim još malo… To bi drugima bilo dosadno. Ali, u meni ostaje sve proživljeno i osjećam se sretan i zadovoljan, to me svaki put mijenja na bolje i potiče na sljedeći planinarski poduhvat.

Eto, tako govori profesor Prević a njegova supruga Dubravka se odavno pomirila s tim da su njegovi česti boravci u šumi i gradnja planinarske staze prema Voćinu zapravo i dio Josipove borbe za bolje zdravlje. Za to su mu liječnici uz zdrav život preporučili i vježbanje u teretani, „ Zar ovo nije bolje od teretane“, pita me Josip, dok se u zalazak sunca vraćamo stazom prema Daruvaru . Naravno  – ima pravo.

Ove godine hodočašće u Voćin pada na nedjelju 21. kolovoza i  nakon što u šest sati ujutro grupa primi blagoslov u župnoj crkvi krenut će prema Voćinu do kojeg će trebati oko deset sati hoda. Josip se brine za organizaciju i orijentaciju na putu, te kaže: „Trudimo se pomagati jedni drugima. Osjećamo prijateljstvo, solidarnost i povezanost s istim ciljem. Vrijeme prolazi u molitvi, pjesmi i razgovoru.“

A da je tomu zaista tako uvjerila sam se i sama, i jednom prijašnjom zgodom s hodočasnicima otpješačila do Voćina – iako se moj pojam duhovnosti razlikuje od onog Josipa Previća. No svi mi imamo drugačije načine zahvale nečemu što je više od nas,  ma koga tim smatrali. A za mene priroda je prekrasna i majka svega, čuvajmo ju i uživajmo u njoj, jer nju nismo (kako je davno mudro rekao onaj indijanski poglavica) naslijedili, nego samo posudili od svoje djece.

Zapravo, bilo bi u redu da jednom u životu odhodaju Previćevu hodočasničku (a buduću slavonsku premužićevu) stazu svi Daruvarčani, koji su to fizički u stanju, jer Josip je gradi, naše je samo da po njoj hodamo.

Hodala, slušala i fotografirala Vlatka Daněk

B1

Do izvora Toplice stiže se iz Daruvara slijedeći rijeku a to znači, najprije asfaltiranom cestom preko Batinjske Rijeke pa makadamom do onih nadstrešnica na izletištu podno Dobre kuće a dalje (ako je spuštena šumarska rampa) pješke pet kilometara do takozvanih sastavaka…

b2

..tu se spajaju potoci Mala Toplica i Velika Toplica i nastaje – rijeka Toplica. Veliku Toplicu puni možda i stotinjak šumskih izvora u širokom području od takozvanog šumskog predjela zvanog Demir kapija (podno Široke kose) i Šumarske bukve (podno Vranog kamena). Krajnji dio gdje izvire Toplica nazivaju se Toplička vrela.

B3

Velika Toplica – usprkos svom imenu, nije velika, to je tek šumski potok…

B4

…ali vrlo slikovit i na mjestima, gdje nastaju mala jezerce zaista bajkovit.

B5

Kako se ide uzvodno, potok postaje sve manji i sve zatrpaniji granama i drvećem, koje u klanac nose snijeg i kiša. Prava je to mala slavonska džungla…

B6

…a na strmim padinama klanca lijevo i desno od Velike Toplice cijeli je niz malih izvora koji pune potok.

B8

Kratimo put prema Topličkim vrelima poprijeko preko brda, to nam daje lijepu mogućnost da uživamo u šumskim prizorima – prelomljeno i odumrlo deblo stanište je gljiva te dom za mnoge životinje, koje se hrane odumrlim drvetom, te pak traže ptice i buše u deblu posve velike rupe…

B9

Bukve imaju plitko korijenje, pa kada dođe veliko nevrijeme, neka stabla ne izdrže napor vjetra…

C1

Kakva pećina, iz koje šiklja mlaz vode, to je tek pusta legenda, mjesto gdje izvire Toplica, zapravo je vrlo neugledno, tek malo zelenila ispod stabala i mala lokvica vode u sredini…

C2

I češka rijeka Vltava izvire slično, na mnogo malih vrela, ali Česi su jedan izvor proglasili za „prvi“, kaptirali ga, nazvali Kvilda i napravili turističku stazu do nje. Za ovu prigodu, profesor Prević je ovaj izvor proglasio za onaj „prvi izvor“ Toplice, još da je do njega sagraditi stazu…

C3

Šumski predio zvan Šumarska bukva, na strmini se nalaze Vrela Toplice, dolje u dolini desno već polako teče u svojim prvim metrima Velika Toplica, lijep prizor omogućuje i prije koju godinu posjećena šuma, koja zarasta mladim stablima

C4

„Prirodu volim oduvijek. Daleko od naselja, u netaknutoj veličanstvenoj prirodi čovjek se osjeća malenim i slabim. Stapa se s prirodom i nema više zidova okolo. Niti onih zaštitničkih, niti onih koji izoliraju i udaljuju od stvarnog svijeta i jedne od drugih. Upijamo taj čarobni svijet preko svih naših osjetila. Dodirnemo glatku koru bukve, finu mahovinu. Zamiriše nam kadulja, popijemo hladnu vodu iz izvora, veremo se po stijenama. Čujemo šum vjetra, treperenje lišća, rominjanje kiše, pjev ptica. Oči i dušu nam ispune doline u magli, visoka stabla, koja paraju plavetnilo neba te vrhunci koji vire iznad oblaka“, kaže profesor Prević na fotografiji sa suprugom Dubravkom

D1

Prva šumska kratica na planinarskoj stazi počinje na sastavcima i duga je oko kilometar i pol..

D2

Ne možete zalutati, jer po stazi je posuto oko dvadeset putokaza a tamo gdje je uspon profesor Prević je izradio stepenice. Ove pomalo dotrajale će uskoro zamijeniti posve nove, impregnirane pa će potrajati idućih dvadeset godina

D3

Kratak predah za fizikalni poučak – ovako izgleda mjesto gdje munja svom silinom udari i uđe u drvo…

D4

Put označavaju i žute oznake – žuto je inače boja kojim je označena vjerojatno najpoznatija svjetska hodočasnička ruta, ona svetog Jakoba koja vodi Francuskom i Španjolskom u Saintago de Compostellu

D5

Nakon što izađemo iz šume, dolazimo do takozvanog vidikovca podno Vranog kamena – šiljasti vrh u sredini je Veliki Javornik, u pozadini lijevo od njega je Psunj i na njegovom vrhu odašiljač na Brezovom Poljom. Ispred njega Ljutoč a brdo posve lijevo je Metla a ispod njega je kanjon, kojim teče potok Stančevac – njegov šum dopire čak na šumske ceste s koje je fotografija snimljena.

E1

Tamo negdje, gdje izvire Toplica planinarska staza za Voćin definitivno napušta šumsku cestu i zalazi u šumu. Da se putnici namjernici ne izgube, pobrinuli su se i profesorice Ksenija Čubrilović i Romana Žukina u suradnji sa Šumarijom Daruvar organiziranjem učeničke radionice za izradu putokaza i prigodnih biblijskih citata. Koprive iz prvog plana profesor Prević redovno kosi…

E2

Najspektakularniji dio hodočasničke staze – u inače teško prohodnom terenu ispod Vranog kamena i Crnog vrha, Josip je iskopao Tijesni prolaz – pedeset metara, 4 metara dubine, 80 centimetara širine. Oko sto kubika iskopanog šljunka zatim je nasuo na 200 metara prilazne i 300 metara staze nakon Tijesnog prolaza…

E3

Ovako nastaje staza za Voćin – otkopaš brdo, dovezeš šljunak iz Tijesnog prolaza a kosinu, da ne iscuri dolje osiguraš granama i deblima…

E4

..i to će se jednom zvati „slavonska Premužička“…

E5

Dio gdje je nedavno posječena šuma te idealno vrijeme pruža nesvakidašnji pogled na vrh Papuka s radarom. Zadnje lijevo što vidimo je Točak a tu je takozvana Međa, razdjelnica Savskog i Dravskog vodenog sliva – sve rijeke desno teku prema Savi a lijevo prema Dravi..

E6

Jedan od putokaza je i crtež crkve u Voćinu, rad Sunčice Prević

F1

Ponovno zorni prikaz, koliko smrtonosna može biti munja – kada udari između dva stabla oba raščerupa u paramparčad.

F2

Mi doduše na svom putu nismo sreli šumske životinje već samo njihove tragove što su oh ostavili u blatu, ali Josip je na svojim putovanjima šumom sreo nebrojeno svinja, srna, divlju mačku i najspektakularnije jelena s košutom koji su po dubokom snijegu brstili zeleno lišće božikovine

F3

Šuma je u svako doba puna cvijeća…

F4

.. a sada i gljiva – ovo su lisičarke

F5

Ovo je 153 šumski odjel i zadnji koji pripada Šumariji Daruvar, zove se Jelenski jarak i uz njega se uvijek slikaju hodočasnici za Voćin za uspomenu – ovo je fotografija iz 2013. godine a do Voćina ima još dva i pol sata pješačenja

DSC_2591

Ako vas je ovo inspiriralo, nabavite čvrstu obuću, javite se Josipu Previću i uživajte! Druga mogućnost vam se pruža 1. listopada, kada će se dijelovima ove staze proći utrka Daruvar-trail. Planinarska staza Daruvar-Voćin spaja dvije županije

3 godinas, 2 mjesecs prije Komentari isključeni za Gdje izvire Toplica i počinje hodočašće

Daruvarski-portfolio.net koristi kolačiće kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Više o kolačićima pročitajte ... Uvjeti korištenja

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close