Istinita priča o Andrašu
Svaki je grad u svojoj prošlosti imao neke ličnosti koje su zbog svojeg rada i ponašanja ostali u sjećanju svojih sugrađana, a koji su zatim o njima pričali svojim potomcima i tako se usmenom predajom sačuvala o njima uspomena do današnjih dana. Iz starijih razdoblja kod nas to su razna prepričavanja o članovima daruvarske porodice Janković, ali za razdoblje između dva svjetska rata, takvih ličnosti nije bilo. Kada bi upitali naše sugrađane da nabroje neke poznate ličnosti iz razdoblja između dva svjetska rata, vjerojatno bi rezultat bio porazan. Razlog nije u tome što takvih nije bilo, nego u tome da se ni tada, ni kasnije nije pisalo o njima pa se ostvarila ona danas već otrcana izreka – ono što nije zapisano kao da se nije dogodilo.
Još prije tridesetak godina neki naši stariji sugrađani povremeno su govorili o nekom Andrašu, ali je bilo teško razlučiti što je u tome bila istina, a što izmišljotina. Jednako tako teško je bilo vremenski odrediti kada je živio taj Andraš jer su ga neki smatrali slugom obitelji Janković pa bi to vremenski bilo 19. stoljeće. Ipak, neki stariji Daruvarčani tvrdili su da ga se sjećaju pa ga ipak treba staviti u okvir razdoblja između dva svjetska rata.
Bliže informacije o tome tko je bio Andraš danas nije moguće istražiti. Vjerojatno je u Daruvar došao u košmaru nakon Prvog svjetskog rata poslije raspada Austro-Ugarske. Nije jednostavno odrediti ni njegovu nacionalnost. U svojem je govoru miješao mađarski i hrvatski jezik pa je vjerojatno bio mađarske nacionalnosti. Svojim govorom i ponašanjem razlikovao se od ostalih tadašnjih Daruvarčana. Razlikovao se i u tome što se oblačio u neke zaostale vojne uniforme, ukrašavao se raznim ordenima i privjescima te sabljom koju je nosio obješenu o pojas. Jednostavno, Andraš je postao daruvarska maskota, za neke i gradska luda. Djeca su ga ismijavala, a starijima je bio za zabavu. Volio je šetati gradom i upozoravati prolaznike na održavanje reda, nije dozvoljavao bacanje smeća i sve je prekršitelje glasno prekoravao.
Nije bilo manifestacija na kojima nije bilo Andraša, niti daruvarskog pogreba na kojem Andraš nije ispratio pokojnika na posljednji počinak. Iako je bio nepismen, znao je ponekad u gradu izvaditi neki papir i „čitati“ izmišljenu naredbu. Daruvarčani su se tijekom vremena na njega navikli, postao je sastavnim dijelom grada, ali neobičan za brojne goste koji su povremeno dolazili u daruvarsko kupalište.
Ipak slika Daruvara se promijenila nakon Andraševe smrti, kada su Daruvarčani počeli govoriti da se nešto u gradu dogodilo prije, a nešto poslije Andraševe smrti. A Andraš je umro u pakračkoj bolnici 1936. godine. Na njegovom pogrebu bili su skoro svi stariji Daruvarčani koji su mu se htjeli odužiti jer je bio na pogrebu njihovih umrlih članova obitelji. Njegovu smrt su tada zabilježile i jedne lokalne novine.
I to nije sve. U svom opisu daruvarskih Židova, Izak Ukrainčik (1904. – 1968.), po majci sin najpoznatije daruvarske židovske obitelji Gross, opisuje i Andraša. Naveo je da se u predsoblju njegovog ujaka nalazio akvarel Andraša i da mu je ujak često govorio o njemu, ali više s filozofske strane. Smatrao je da Andraša mnogi bogati ljudi smatraju ludom, ali je bio uvjeren da je on imao isto takvo mišljenje o bogatim ljudima. Ukazao je da je Andraš čovjek koji živi bez mržnje, ne boji se za svoju imovinu, dok si normalni ljudi uvijek i svuda zagorčavaju miran život.
Ukoliko je tako razmišljao tada najbogatiji Daruvarčanin, trebali bismo se i mi danas zamisliti nad ovom porukom. Ujedno bi i mi danas mogli filozofirati i pitati se zašto je u povijest ušao jedan čovjek s ruba društvene ljestvice, a zaboravljeni su mnogi oni koji su doprinijeli boljitku našeg grada? Zna li netko odgovor?
Napisao i istraživao: Vjenceslav Herout
Comments are closed.