Galebovi s Toplice

O „Tužnoj Mari“, koja ne može imati djece, pa se ide liječiti u Daruvarske kupke slušala sam od djetinjstva. O veselim badegesticama, koje uvečer sjedaju u auto – uz pratnju mladih daruvarskih momaka – i idu u Lipik, jer eto, tamo u Kursalu svira živa glazba ne samo vikendom, nego i četvrtkom, počela sam slušati sedamdesetih godina. I to od jedva punoljetnih srednjoškolaca, koji su džeparac zarađivali radeći razne ljetne poslove u tadašnjem Kupališnom lječilištu.

Nekoliko godina poslije kolegica mi se klela da zna koji je to daruvarki muškarac svojevremeno na kućnu adresu dobio paket a u njemu zlatni sat  te papirić, na kojem je pisalo „Za spašeni brak“.  I uvijek su mi se to činile pomalo prenapuhane priče kao one o jadranskim galebovima.

No, da uvijek ima vatre tamo gdje ima dima, zapisano je crno na bijelo u jednoj vrlo zanimljivoj knjizi. Knjiga se zove Daruvarske pikantne priče, tiskana je prije desetak godina, ali  na češkom jeziku, pa nije poznata širem krugu čitatelja. Napisao ju je Daruvarčanin koji je prije Drugog svjetskog rata bio školarac sa široko otvorenim očima i tako nam od zaborava sačuvao mnoge događaje ali i ljude. Zvao se Alojz Daněk a jedna priča u toj njegovoj knjizi nosi naziv:

Daruvarski donžuani

Daruvarske kupke bile su prije mnogo poznatije nego danas a kupališni je perivoj ljeti vrvio ženama. Osim seoskih žena iz bliže i dalje okoline, tu su bile i nobles gospođe iz Zagreba te drugih mjesta u Hrvatskoj. I ne samo to, u Daruvarske kupke dolazile su i dame iz inozemstva, najviše iz Madžarske i Austrije. Nije nedostajalo ni Talijanki, Francuskinja a tu i tamo našla se i koja Engleskinja. Sve je to u grupicama šetalo alejama i brbljalo na svim mogućim jezicima.

 Strankinje i nobl dame odsjedale su u vilama Arcadia i Švicarskom paviljonu ili u kupališnom hotelu, koju su domaći zvali „Bade hotel“. Žene iz okolice su se zadovoljavale smještajem u privatnim sobama ili kod rodbine. U Daruvar se tada stizalo vlakom, drugog prijevoznog sredstva nije bilo.  Dolazak svakog vlaka čekali su hotelski namještenici, svaki s oznakom svoga hotela na kapi, dva nosača s ručnim „platonima“ i mnogo domaćih žena. Svi su se trudili uloviti jednu ili više „badegestica“ i to ne samo na spavanje već i na „koštu“.

Što je to vabilo toliko mnogo pripadnica ženskog plemena u Daruvar? Daruvarske kupke bile su tada poznate po liječenju ginekoloških oboljenja i ženske neplodnosti. I zaista, većina žena vraćala se kući zadovoljno i izliječeno. Osim „čudotvorno lječive vode i blata“ u tomu su im pomagali daruvarski donžuani.

Bilo ih je nekoliko a najpoznatija su bila tri dobra prijatelja. Jedan je bio fotograf i iz svog atelijera, koji se nalazio tik uz park, nekoliko puta dnevno je krstario alejama i fotografirao „badegestice“. Nije čudo da se lako upoznavao sa svakom ženom, koja mu se svidjela.

Drugi je bio službenik, a treći trgovac. I oni su imali dosta mogućnosti za sklapanja novih poznanstva a uz to još i prijatelja koji ih je često upoznavao s prijateljicama svoje momentalne odabranice.

Sva trojica bili su fešni neoženjeni tridesetogodišnjaci. Svojim izgledom i odjećom po posljednjoj modi podsjećali su na tada popularne filmske glumce. Jedan je bio isti slavni ljubavnik Gregory Peck, drugi je brčićima sličio Clarku Gablu a treći kršnim stasom na Johna Waynea. Nije im mogla odoljeti ni jedna ljepotica, baš svaka, a naročito ona bogatija, pa makar bila i malo starija, ubrzo bi poslala njihov piljen.

Sve se odigravalo po ustaljenoj šabloni, odmah nakon upoznavanja slijedili su rendesi i šetnje parkom a zatim kino i sjedenje na kupališnoj terasi uz pivo ili limunadu. Nakon večere ples u kupališnom hotelu i na kraju ljubavna „terapija“ u hotelskoj sobi. Za dame su to bile čarobne pustolovine, za naše donžuane šarmantne avanture ponekad upotpunjene financijskom koristi. Bogate dame, a pogotovo ane starije, nisu škrtarile novcem i izdašno su potpomagale svoje kavalire u koje su se na kraju, nerijetko i smrtno zaljubile.

A to se našim donžuanima nije svidjelo, jer iz svake velike ljubavi ne ispadne na kraju ništa dobro, nego prije razni problemi i zavrzlame. Srećom, kod većine žena povratkom kući ljubav bi uvenula, jednako tako naglo, kao što je u kupkama planula. A to je našim prijateljima odgovaralo, sa svojim bivšim zapravo više nisu htjeli imati nikakve veze.

I tako su godine prolazile a naši ljubavnici kao da nisu starjeli. Stalno su žnjeli iste uspjehe kod žena i živjeli su, što bi rekli, ko bubrezi u loju. Pošteni daruvarski muževi su im zavidjeli a bome i mladi momci, naročito kad su vidjeli, kakav im životni nivo to omogućava. Ništa pak ne traje vječno, pa je tako i na našim donžuanima svanuo crni petak.

Gregory je jednom ulovio zaista krasnu ljepoticu, zagrepčanku Linu. Cijeli tjedan takorekuć nisu izlazili iz njezine sobe a u subotu, taman kad su zagrljeni i nagi zaspali u njezinoj sobi, probudi ih glasna lupa na vratima i cimanje klike:

Draga, otvori, stigao je tvoj Lojzek!

Za ime boga, što sada? Moraš izaći kroz prozor, inače će te moj muž ubiti! Brzo, brzo, vidiš da drvo raste posve blizu prozora…

…nervozno je šaptala Lina i usput nemilosrdno bacala njegovu odjeću i obuću kroz prozor van. I što je Gregory mogao raditi? Popeo se na prozorsku dasku, dohvatio najbližu granu i zakoračio van. Grana se savinula i na kraju, kad  je već bio posve blizu zemlje, puknula. A Gregory aterirao u ljepljivu, smrdljivu hrpicu, koju je tu skrivečki ostavio jedan gost, kad ga je nakon večere, naglo i jako zašarafilo u trbuhu.

Svjetlosnom je brzinom pokupio svoje stvari i onako zamazan i smrdljiv i gol otrčao u šumicu, gdje se obukao i zatim žurno zaobilaznim putem krenuo kući. No, na njegovu žalost, cijeli je događaj imao svjedoke, pukla je bruka i naš se donžuan od srama neko vrijeme uopće nije pokazivao u gradu.

Clark Gable je prošao još gore. Upravo je proživljavao zaista lijepu romansu s jednom „badegesticom“, kad se u Daruvar vratila ona od prošlog mjeseca. Da nikako ne može zaboraviti ane prekrasne trenutke provedene s njim i da se vratila ovamo samo zbog njega. Clark se najprije jako uplašio, što sada?! Na kraju je izmislio da je svake druge noći službujući, te svoje „badegestice“ u njihovim sobama posjećivao naizmjence. Posve slučajno, kad je jedne noći iskradao iz Švicarske vile od jedne, vidi ga ona druga i shvati, o čem se radi. Iduće noći sve je naoko bilo isto:

Moje zlato! Moja ljubavi, moje srdašce…

tepao je Clark svojoj badegestici, koja je gugutala također, sve dok se njen ljubljeni nije svukao i legao u krevet. Onda je otvorila britvu i cak, cak i krv je počela šiktati  potokom. To je do tada vrlo osvetnički raspoložena badegestica privelo svijesti i uplašila pa je brzo poslala po doktoricu. Ta je stanovala blizu, odmah u prvoj kući iza mosta kod Švicarske vile, pa je brzo došla. Zaustavila je doduše krvarenje, ali Clark je morao na šivanje i malo dulji boravak u bolnicu. I još je morao biti sretan, što je na kraju njegova muškost iz cijele situacija izašla cijela.

Najgore je ipak prošao John Wayne. Od jedne  je svoje badegestice fasovao spolnu bolest koja se tada bez penicilina liječila dugo i neugodno i bez sigurnosti da je zaista izliječena. Tako je i bilo, John Wayne je na kraju, nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata od te bolesti i umro. Tada je već postojao penicilin, ali u tako uznapredovaloj fazi bolesti, više mu nije bilo pomoći.

Bio je to zapravo jedini od trojice donžuana, koji je ostao u Daruvaru, Gregoryja je pomeo ratni vihor, i nikad se nije saznalo, što se zapravo s njim desilo. Clark se odselio u Zagreb, gdje se pedesetih godina oženio.

Prisjećala se i priču prevela Vlatka Daněk

B
Između dva svjetska rata perivoji su Daruvarskih kupki živjeli bogatim društvenim životom a glavninu posjetitelja činile su žene – kupke su bile slavne po liječenju neplodnosti
C
Ovakvim su reklamnim plakatima onodobno privlačili turiste – izgledaju vrlo privlačno i danas a tajna je da nisu rađeni specijalno za Daruvar već je riječ je o univerzalnim okvirima, u koji bi crtači umetali slike određenog grada (na internetu možete pronaći iste plakate ali s drugim slikama za neke druge tada popularne kupke). Zato je i moguće da središnja slika na reklami, potpisana sa Johannes kupke nije realna, to jest, to je neka uljepšana verzija zgrade, ovakva u Daruvaru nije nikad postojala. Onaj drveni prolaz prema Antunovoj kupki je postojao.
D
Autobusni prijevoz Daruvar je dobio tek nakon Drugog svjetskog rata, do tada se u daruvarske kupke dolazilo vlakom (obratite pažnju kako je crtež dvorca, koji se nazire iznad željezničke stanice nerealan, a nije previše vjerna ni zgrada desno, što bi vjerojatno trebao biti Ivanov dom)
E1
Imućnije badegestice smještaj su tražile u vili Arcadia..
E2
…Ivanovom Domu (koji danas više ne postoji)
E3
Švicarskoj vili…
E4
…i Bade-hotelu (Kupališnom svratištu), zgrada koja danas više ne postoji a se nalazila na mjestu u samom centru Daruvara, gdje je danas zgrada u kojoj je kafić Špica.
f
Po svemu sudeći, priče o daruvarskim donžuanima, koji su se brinuli da badegestice odlaze iz Daruvara zadovoljne, imaju realnu osnovu…
Untitled
…sreća, odmah iza mosta stanovala je doktorica-balneolog , kasnije upraviteljica Kupki Edita Roethy Vondraček. Most danas izgleda drugačije, od betona je i željeza i po njemu se sigurno više ne iskradaju noću nikakvi daruvarski donžuani, ako postoje, ti s parkirališta Termala odlaze autom.
H
Priča o daruvarskim donžuanima preuzeta je iz ove knjige, koju je izdala daruvarska Jednota 2009.
Prethodna Od Kiosk-kavane do sale za svečane prigode
Sljedeća Drugi daruvarski živi fosil

Comments are closed.

Bit će da je do miša ...

Daruvarski-portfolio.net koristi kolačiće kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Više o kolačićima pročitajte ... Uvjeti korištenja

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close