prevnext
Menu

Četiri kralja i jedno stablo

Četiri kralja i jedno stablo

Mislim da nema Daruvarčana koji ne zna da su naš dvorac sagradili Jankovići, koji od njih točno, to je za prosječnog stanovnika našeg grada malo teže pitanje. Još teže je koliko ih se tu zapravo izredalo a, ruku na srce, to i nisu informacije posebno važne za one koji posjećuju naš grad. Ali nešto trebamo znati i sami za sebe a osim toga, dragi prijatelji s kojima šećemo i činimo im Daruvar zanimljiv možda dođu još koji put, pa i za tu priliku moramo imati koji as iz rukava i zato danas posežemo za njim.

 Pogotovo zato što nam usput špil karata služi i kao savršeno jednostavan „šalabahter“ (kažu mi da se to danas kaže „mentalna mapa“) kojim ćemo ih upamtiti za sva vremena. Jer eto, svaki od tih četvorice Jankovića bio je toliko različit, da su, iako su zajedno u svom daruvarskom vlastelinstvu gazdovali malo više od sto deset godina, bili baš poput četiri različita kralja u jednom špilu. I još su vladali točno po abecedi –  Antun, Ivan, Izidor i na kraju Julije.

Antun Janković bio je pravi „karo kralj“, sa svim odlikama, koje uz taj znak idu a to su novac, posao, karijera, praktičnost. Uzoran monarhijski službenik, koji u ime županije nosi u Beč Josipu II. poklon za vjenčanje, pa župan, pa vlasnik triju imanja, pa grof, pa graditelj dvorca koji je sam po sebi bio zamašnjak buđenja života u do tada prilično pustoj kotlini s toplom vodom. Gospodar tu nije nikad trajno boravio, ali tu je stalno živio upravitelj (s obitelji), pa različiti pisari i službenici (s obitelji), pa služinčad, osoblje u kuhinji, konjušari i kočijaši, vrtlari i sve ostalo popratno osoblje potrebno da dvorac funkcionira. I svi oni morali se nešto i obući i obuti, ako je sreće i popiti u slobodnim trenucima, pa su se tako otvorile mogućnosti i za druge obrtnike koji pristižu u naselje. Statistika (o da, i tada su se izrađivali razni popisi) to bilježi precizno, u godini početka gradnje dvorca, naselje Podborje imalo je samo četiri (4) kućna broja a samo deset godina nakon što je 1777. godine dvorac dovršen, naselje – koje se sad već zove Daruvar – imalo je šezdeset (60) kućnih brojeva.

Ivan, mlađi Antunov brat bio je malo manje sposoban Janković, vlasnik samo jednog slavonskog posjeda – Stražemana (nedaleko današnje Velike). No, kada Antun umire bez muškog nasljednika u naručje mu padaju sva njegova imanja i postaje jedan od najbogatijih ovdašnjih vlastelina. Nažalost bio je pravi „tref kralj“ Daruvara, usprkos nastojanjima, rezultati se baš nisu dostavili. Niti je povećao obiteljsko bogatstvo niti dogurao dalje od ranga podžupana. Kao udovac oženio se sa skoro četrdeset godina mlađom ženom, zakomplicirao nasljednu situaciju, te ubrzo umro.

Izidor, njegov sin iz prvog braka, bio je pravi crni „pik“, ambiciozan čovjek koji okolini ne nosi baš dobro. Najprije se svadio sa maćehom jer nikako da dočeka da preuzme nasljedstvo, potom je tako okrutno dokazivao tko je tu gazda (navodno čak bičevanjima) da su ga seljaci na kraju tužili caru u Beču. Kad specijalni kraljev istražitelj dade podanicima za pravo Izidor pošizi te se demonstrativno odseli u mađarski Czepreg, gdje su Jankovići imali velike posjede i odakle su u ove krajeve i došli. Jeli i tamo imao, kao svojevremeno u Pakracu, vlastito kazalište, gdje je ujedno bio i glavni glumac, nije poznato. Ali znamo da svom sinu ostavlja imanja opterećena s puno dugova.

A Julije, posljednji Janković daruvarski, bio je sušta suprotnost ocu. Pravi „herc kralj“ senzibilan čovjek dobrih namjera. Baš poput prastrica Antuna studirao je pravo, postao veliki župan požeški te stekao titulu grofa (jer se ona nije nasljeđivala, valjalo ju je zaslužiti) ali tu svaka sličnost završava. Bio je protiv germanizacije te prvi koji je govorio hrvatski u požeškom saboru te odbio biti hrvatski ban (pa to postaje Mažuranić). Nažalost, naslijeđenih se dugova nije mogao riješiti, jer naprosto su nastala druga vremena. Lako je bilo Antunu, jer u njegovo vrijeme seljacima nije bilo druge, nego raditi besplatno za grofa. A u vrijeme grofa Julija, kmetstvo je ne samo ukinuto već je većim dijelom Evrope protutnjala industrijska revolucija, te pregazila plemstvo nenaviklo privređivati u današnjem smislu. Julije najprije prodaje obiteljsko srebro – ruši stoljetne šume i otpravlja u svijet velike klade željeznicom, koja već prolazi Daruvarom, nakon toga počinje prodavati zemlju doseljenicima da bi na kraju prodao sve, uključujući dvorac.

Kažu da se cijeli Daruvar došao oprostiti s njim kada je odlazio, te da su svi plakali za čovjekom koji je u Daruvaru osnovao čitaonicu i Maticu hrvatsku, te njegovom ženom Ljudevitom koja je zaslužna što u gradu djeluje i djevojačka škola.

Opet lako pamtljivu novu godinu 1880. dvorac dočekuje u vlasništvu udovice Magdalene Lechner a zatim ga nasljeđuje grof Antun Tüköry i s njime, nakon malo više od stoljeća i pol, završava vladavina vlastelina dvorcem. I počinje skoro stoljeće škola, o čemu smo pisali prošli puta.

I što nam je vlastela još ostavila, osim krasnog dvorca? Sjećanja na prekrasan perivoj, koji se uređivao navodno još dvadeset godina nakon što je dvorac izgrađen. A koji se prostirao na više od 21 hektara te imao sve moguće, od egzotičnog bilja, vijugavih stazica, rezanih živica i skulptura, do rasadnika i kuhinjskih vrtova. Kakva je to raskoš bila vidimo danas tek na rijetkim sačuvanim fotografijama i po pričama, koje se još u Daruvaru prepričavaju. Moj bivši susjed Slavina mi je pričao, da je njemu pričao stari Matina, koji je bio posljednji vrtlar Tüköryja, da u to vrijeme u perivoju dvorca nisu rasla dva ista drveta. Ako su i rasle dvije breze, da su bile različitih vrsta. A moj djed Alojz je pak uvijek spominjao navodni „zvjerinjak“ koji je nekad uz dvorac bio.

Profesorica u daruvarskoj gimnaziji Ksenija Čubrilović dojavila nam je još jednu vrlo zanimljivu legendu, koju joj je ispričala njezina mama rođena Zdenčanka Katica Kolar. Uoči Drugog svjetskog rata bila je ona učenica niže realne gimnazije, što je značilo da je u školu išla u dvorac a „na spavanje“ u samostan kod Sestara milosrdnica. A tamo su opatice prepričavale priču o tome, kako su se svojevremeno kladila dva Jankovićeva vrtlara o tom  hoće li određeno stablo preživjeti ako ga izvade i zasade korijenom naopako. Jedan je tvrdio da će se osušiti a drugi, da će korijen preuzeti funkciju krošnje. I urade oni to i pobijedi onaj drugi, jer vremenom se korijen zaista zazelenio i to je ono čudno kvrgavo stablo, što ima grane povinute čak do zemlji a raste u parku i dan danas…

Nažalost, malo je danas ostalo od sve te slave onodobnog dvorskog parka, faktički samo jedno jedino drvo – naš proslavljeni ginko. U vrijeme moje mladosti, u svim velikim knjižarama mogli ste pronaći plakat njegove velike krošnje obojane u žuto, koja se ogleda u moru žute boje ispod njega. I svi mi čije je djetinjstvo obilježeno skupljanjem glatkih smeđih plodova divljih kestena koje smo svake jeseni s velikom radošću skupljali oko crkve te prešanje karakterističnih žutih ginkovih lepeza, osjećali smo se kao dio svijeta. Jer eto, naš je ginko dio velike kolekcije u kojima su i nijagarini vodopadi, i alpe i tihomorski otoci.

Svojedobno sam pored njega prolazila svaki dan najmanje dva puta pa tako dobro znam, da svaka jesen ne pruža mogućnost snimanja tako spektakularne fotografije. Jer ponekad mraz sve sprži u jednoj jedinoj noći, ponekad kiša sve pretvori u blatnu lokvu. A zlatno žuto i zaista raskošno bude stablo tek nekoliko dana i zato treba cijeniti one jeseni kada nam priroda priušti taj prizor.

Ah, da, naravno da znam da ispred dvorca zapravo rastu dva stabla ginka, ali je ono žensko – koje daje plodove slične malim šljivama, koje jako smrdljivo fermentiraju – do nedavno je bilo u takvom okruženju grmlja i ostalih stabala, da se teško uočavalo. Sada nasreću više nije tako i zaista su lijepi par.

Daruvarski muški ginko najveći je u Hrvatskoj, stariji je više od dvije stotine godine – ima oko dvadeset pet metara u visini te isto toliko promjera u krošnji. I neka vas ne zavaraju cijene svih onih ginko-tableta ili čajeva koje protiv senilnosti prodaju u apotekama, neka vam ne padne na pamet da u jesen skupljate lišće i kuhate od njega čaj. Jednom su  me prilikom upravo to turisti pitali a drugom opet, kada sam pratila grupu farmaceuta, jedna je dobronamjerna magistrica odmah zavapila: Ni slučajno, mogli biste se otrovati! Znate koliko u jednoj cijeloj kutiji tih čajeva ima zapravo ginka? Dva posto? Znate koliko je to? Možda dvije niti jednog lista na svih dvadeset vrećica čaja!

I najnovija istraživanja navodno potvrđuju, da sva ljekovita svojstva pripisivana ginku imaju uporište samo u kineskoj kulturnoj tradiciji te da su učinkoviti isto kao i mljeveni rog od nosoroga. No to ništa ne mijenja na stvari, da je ginko izrazito otporno drvo, da podnosi visoke i niske temperature, ne napadaju ga štetnici i izvrsno se snalazi u nezdravim uvjetima gradova punih različitih otrovnih isparenja i upravo ga zato sade po parkovima.

Ginko je doslovce živi fosil, na zemlji je živio za vrijeme dinosaura a onda izumro, osao je sačuvan na samo jednom jedinom malom području južne kine , gdje su ga navodno sačuvali redovnici u hramovima te se od tamo ponovo proširio po svijetu kao ukrasna biljka. To je prijelazna vrsta između golosjemenjača i kritosjemenjača, svrstava se u četinjače. Pogledajte dobro njegov list, iako na jesen opada, to nije ništa drugo nego iglice crnogorice srasle u jedan list.

Šetala i tražila Vlatka Daněk

PS:
Ako imate onaj stari plakat sa žutim ginkom, molimo pošaljite sliku!

b1

Grof Antun Janković na slici nepoznatog majstora, kako ga danas možete vidjeti u Narodnom muzeju u Budimpešti (Nemzeti Muzeum). Bio je potomak porodice koja je po najnovijim istraživanjima u Pečuh stigla iz Dalmacije te se vremenom tamo obogatila, stekla plemićku titulu te veliko imanje u Čepregu.

Šetala i tražila Vlatka Daněk

b2

Njegov brat Ivan Janković bio je gospodar daruvarskog posjeda relativno kratko, niti deset godina, kao podžupan požeški pratio je Josipa II. kad je pohodio ove krajeve – ovaj njegov portret danas je u digitalnoj formi dostupan na Hungaricani…

b3

…kao i ovaj njegovog sina i trećeg vlasnika dvorca, Izidora Jankovića. Ova crna ovca u obitelji dogurala je samo do statusa carskog komornika a nakon što se demonstrativno pokupio iz ovih krajeva, do kraja života uživao u društvu ljubavnicu na posjedu u Čepregu (Czepreg), danas malo naselje blizu austrijske granice i Szombatelyja

b4

Grof Julije Janković, posljednji Janković daruvarski posve je „naš“ Janković, rođen je u Pakracu i smatran za „blagog i pomirljivog župana“. Bio je veliki dobročinitelj koji je financijski pomagao siromašne, škole, đake i studente, gradnju mnogih važnih institucija – recimo HNK u Zagrebu. Kažu povijesni izvori da mu je buduću suprugu Ljudevitu, preporučio svećenik kao „pobožnu i krotku“ – što se pokazalo kao istinitim

b5

Opširnije u Jankovićima možete pročitati u knjižici Zdravka Palavre koju je grad Daruvar izdao 2013. godine

b6

Najviše je o daruvarskom zelenilu pisala Mirjana Jakčin Ivančić, pa tako i o daruvarskom dvorskom parku. Ovako ga vidi katastarska karta u godini 1861., kada se prostire na više od 21 jutra a sadrži sve elemente tadašnje vrtne umjetnosti, a to je kombinacija baroknog i pejsažnog stila…

b6-a

….a što znači valovite stazice, nepravilne travnate plohe, cvjetne gredice. Pravilne plohe u kutu lijevo je rasadnik ukrasnog bilja,iznad dvorca kuhinjski vrt a prostor u sredini označen zelenom bojom je ono, što je od tog zanosnog parka ostalo danas – jedna šestina početne površine

c1

Na reprodukciji se lijepo vidi kako je dvorski park – danas park Antuna Jankovića izgledao nekada – još su tu cvjetne gredice, šišana živica i sve nisko, kako bi u pozadini zelenog otoka dominirala zgrada dvorca – obratite pažnju da stabla ginka tek svojim vrhovima dosežu mansardu krova…

c2a-img_1522-pocetak-19-st

…a ovdje već prerastaju visinu krova. Ova jedna od rijetkih sačuvanih fotografija daruvarskog parka uz dvorac bila je svojevremeno izložena na izložbi Nepoznati Daruvar, koju je priredio Drago Biželj – na njoj piše da je s početka 19. stoljeća. Obratite pažnju na prekrasno bujne krošnje divljeg kestena, koje zatvaraju viziru pogleda s lijeve strane..

c2b

…a ovako jadno i desetkovano izgleda taj drvored danas. Ova fotografija je ujedno i vapaj i poziv – Može-li se naći u Daruvaru pojedinac, udruga ili institucija (neka od škola koje rese zelene zastave?) koja bi se latila teške zadaće trijebljenja letećih nametnika koji u cijeloj Europi desetkuju ovo krasno ukrasno drvo. Jedina zaštita je uporno i stalno vješanje ljepljivih pločica na koje se mušice lijepe.

c3

U vrijeme grofa Tükörya ispred dvorca bili su posađene ruže

d1

Danas pogled na dvorac zaklanjaju velika stabla ali s njima treba u buduće postupati vrlo oprezno, iskustvo od prije desetak godina, kada je park „revitaliziran“ prema projektu koji je izradio studio Milana Presečana a što je značilo rušenje 119 stabala…

d2

…što sigurno nije obradovalo sve one leteće, plazeće i skakučuće stanovnike koji ovdje žive (ova dražesna fotografija snimljena je u nedjelju oko podneva) …

d3

…rezultat „puštanja sunca i zraka“ se ubrzo zaista ukazao – park se doista zazelenio, ispod stabala je počela rasti trava ali zato svako nevrijeme uzima svoj danak i danas. Velika i visoka stabla, koje sada ne štite druga stabla padaju ko pokošena. Ostaju samo panjevi – na ovoj relativno maloj površini su čak tri. A ni jedna sadnica koja bi prazninu popunila.

e1

Teško je reći iz koje godine je ova kamena ukrasna vaza…

e1b

.. te slavoluk ali ostatak su nekog prijašnjeg uređenja dvorskog parka (šteta što sliku kvari nehrđajuća kanta za smeće). Obratite pažnju na povijeno stablo lijevo, to je žalobna japanska sofra, prema Mirjani Jakčin jedno od rijetkih stabala koja tu rastu od vlastelinskih dana, ako je vjerovati legendama koje su prije drugog svjetskog rata pričale sestre iz samostana – tu su od Jankovićevih dana.

e2

Daruvarski Adam i Eva, odnosno muško i žensko stablo ginka bilobe nalaze se na popisu zaštićenih stabala u Hrvatskoj. Prema stručnjacima stariji su od dvije stotine godine, pa tako, iako ćete to moći pročitati na internetu, vjerojatno nisu baš iz vremena Antuna Jankovića, vjerojatnije iz Julijeva

e3

Žensko stablo ginka u ukrasne se svrhe ne sadi u parkove. Na jesen naime daje plodove, tvrde koštice zaštićene mesnatim ovojem, koje ako, ih ne pojedu ptice vremenom fermentiraju…

e4

…i to vrlo smrdljivo (poput trulog mesa). Budući da se nikad ne zna hoće li iz koštice niknuti žensko ili muško stablo u parkove se na željeno mjesto uvijek sadi više primjeraka a ostavljaju samo muški primjerci. Koštice možete pokupiti svake jeseni ispod naše Eve, ali pripremite se na razočaranje – vrlo teško niču.

e5

Adam je najveće stablo ginka u Hrvatskoj, više od dvadeset pet metara u visini i širinu, gorostas koji će za otprilike tri tjedna (ako budu dobre vremenske prilike)…

e6

..tlo ispod sebe pretvoriti u prekrasno žuto more

3 godinas, 1 mjesec prije Komentari isključeni za Četiri kralja i jedno stablo

Daruvarski-portfolio.net koristi kolačiće kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Više o kolačićima pročitajte ... Uvjeti korištenja

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close