Manastir Bijela

Bela je u srednjem vijeku bila vlastelinstvo i značajno crkveno središte te trgovište. Sjedište joj je bilo u današnjem selu Bijela. U ovom mjestu se 1234. godine najprije spominje benediktinska opatija Sv. Margarite „de Bela”. Pretpostavlja se da su ga izgradili templarski vitezovi nakon povratka iz Palestine, ali postoji i mišljenje da ga je izgradila plemićka porodica Tiboldović od Stupčanice i da se isprva zvao “manasterium Bela sive Grab”. Benediktinski samostani bili su poznati kao najveća rasadišta kulture, pismenosti i gospodarskog života, a njihovi su samostani bili prvoklasna arhitektonska ostvarenja.Ova u Bijeloj spadala je u jednu od najvećih na ovom prostoru. Bila je smještena na blagom brežuljku široke doline potoka Stančevca.

Bela je bila i trgovištekoje se nalazilo na raskrižju važnih putova. Jedan je dolazio dolinom rijeke Bijele iz Zircha ( Sirača ), drugi je vodio u Podborje a treći je dolinom Stančevca i rijeke Toplice vodio u Dobru Kuću.Bijela je u 15. stoljeću bila u sastavu Vranskog priorata, ali se u navodima poreznih obaveza navodi kao zasebno vlastelinstvo. Ono je na sjeveru graničilo s vlastelinstvom Dobra Kuća, a na zapadu s vlastelinstvom Sveti Duh. Belu su zauzeli Turci 1543. godine, ali još u 18. stoljeću su bili vidljivi tragovi nekadašnjeg samostana.Pojedini pisci iz tog vremena zapazili su tamo još očuvane brojne slike s biblijskim motivima, mramorne stupove, velike zidove i opkope koji su nekad čuvali ovaj samostan. Svega toga danas više nema jer je okolno stanovništvo koristilo građevni materijal ovog samostana za gradnju svojih stambenih objekata.U selu Bijela nalazi se kamenje ove građevine ugrađeno u temelje mnogih kuća. Ostaci ovog samostana danas su bijedni, ali na slici iz 1905. godine vide se još visoki zidovi i lukovi ovog samostana. Sada je ostao očuvan samo zapadni dio zida. Međutim temelji koji se nalaze ispod trave i mahovine, te opkop koji se nalazi oko samostana svjedoče o veličini ovog objekta. Površinom to je bila naša najveća građevina.

Uokolo širokog opkopa, koji je sigurno služio za kako bi otežao pristup neprijatelju u slučaju napada nalazi se mnogo razbijenog glinenog posuđa. Poslije Turaka Benediktinci zauvijek napuštaju naš kraj. Ovaj crkveni red na daruvarskom prostoru bilo je veoma moćan, o čemu govori još jedna njihova građevina- samostan Sv. Jelene Podborske.