prevnext
Menu

Sve su to, o mila moja, prekrili ružmarin, snjegovi i šaš

Sve su to, o mila moja, prekrili ružmarin, snjegovi i šaš

A koliko Daruvar ima stanovnika?

Od čega tu ljudi inače žive, imate li neku industriju?

Kako se zove vaša najveća tvornica?

Ovakva i slična pitanja postavljaju turisti u završnoj fazi obilaska našeg grada. Jer, većina je oduševljena viđenom kombinacijom zelenila i tople vode, pa nerijetko kažu da bi i oni rado živjeli u Daruvaru. Pa krenu konkretnija pitanja, kao gdje bi ovdje eventualno mogli naći posla.

Ovaj kraj je osim od zdravstvenog turizma oduvijek živio od poljoprivrede, a prije smo imali i značajnu metalnu industriju. Veliku tvornicu strojeva i ljevaonicu koja je u najboljim danima zapošljavala 1800 radnika. No, nje više nema a najviše je ljudi zaposleno u tekstilnoj industriji, oko 400…, obično kažem i povedem turiste dalje.

A zašto vam je propala tvornica, posve logično se uvijek netko zapita, jer, naravno, u grupi turista uvijek ima onih koji se vuku na kraju kolone, jedva čekajući da se kaže gotovo, sad možete na kupanje/u birtije i trgovine ali i onih koji žele znati više.

Dalit je već toliko dugo krepana životinja da više niti ne smrdi, jedan je od zanimljivih odgovora koji sam dobila istražujući ovu temu. Dalit se nije na vrijeme prilagodio uvjetima na tržištu. Problemi su počeli još u socijalizmu, rat je stvar samo produbio. Izgubljen je kontinuitet proizvodnje, kadar, kredibilitet firme, čije je ime nekada nešto značilo. A onda je Dalit dohvatio korporacijski kapital i bilo je gotovo, kratko i jasno je formulirao bivši Dalitov strojarski inženjer Momir Plavšić, jedan od rijetkih koji je uopće bio voljan o tome govoriti.

Jer, uspomene koje bivši radnici imaju na Dalit kreću se u vrlo širokom rasponu od prekrasnih do onih za crnu kroniku.

Kada sam došao raditi u Dalit, u siromašna vremena nakon Drugog svjetskog rata, nisam mogao ni misliti, da ću ikada imati bicikl, a na kraju sam došao do auta, rekao nam je jedan penzioner koji se dobro sjeća pedesetih godina.

Šezdesete i sedamdesete bile su vrijeme kada je tvornica bila u stalnom usponu, narudžbe je dobio u devedesetoj – 4 velike ciglane za Rusiju i 15 pasterizatora za Kubu – danas bi bile vrijedne divljenja. No bila su to socijalistička vremena, kada se smatralo normalnim da svaki kraj mora imati svoju tvornicu i brinuo se, da tako i ostane. A onda je prestalo postojati jugoslavensko tržište i  priča o propasti Dalita gotovo je ista kao i priča o kraju mnogih drugih onodobnih giganata. O tome, što su Jugoplastika, Dalmacijavino ili Jadrankamen značili za onaj kraj mnogo je pisao Jurica Pavičić, jedan od vodećih hrvatskih kolumnista. A potom o tome kako su pretvorene i privatizirane, pa razbijane i komadane, kako je iz njih isisavan kapital te su na kraju puštene da propadnu. I kako su izigravani radnici, koji su u tim tvornicama pošteno zarađivali kruh svoj svagdašnji, što je prije zaista bila odskočnica za bolji život njihove djece.

I Dalitova je priča slična i zato su vrlo gorke uspomene onih, koji su u devedesetim otišli kao zadnji. Od istih strojeva, iz iste hale u kojoj su radili godinama dok su im se u radnim knjižicama gomilali štambilji različitih firma-kćeri. I onda vam duguje deset plaća ona, koja je u stečaju i bez ikakve imovine. Je sve iz pripada drugoj Dalit firmi-kćeri.

Da to ne omogućavaju naši današnji zakoni, valjda bi netko zbog toga već bio u zatvoru, znači zakonski je,  ali je li to moralno i ljudski, mnogo su se puta zapitali ekonomski analitičari. Naravno, nije. I dok u Splitu barem netko bilježi različite akcije koje pomažu da se ne zaborave sjećanja na ta dobra vremena (a jedna je bila izložba širokog asortimana koji je nekada proizvodila Jugoplastika), u Daruvaru su Dalit (doslovce) prekrili pašina zaborava i lanjski snjegovi.

Sjećate se priče o Jankovićima, o onom prvom Antunu, privrženom austrijskom dvoru, koji mu je omogućio da po pristupačnoj cijeni kupi daruvarsko vlastelinstvo? Zauzvrat je trebao „privredno ojačati“ ove pasivne krajeve monarhije. To se uglavnom svelo na eksploataciju šuma i drugih prirodnih bogatstava. Kad to više nije bilo dovoljno,  rasprodavali su sve redom, zemlju i na kraju i dvorac i – otišli.

Tako vam je to nekako i s Dalitom. Nakon domovinskog rata dobio je nove, privatne vlasnike ali njima nije pošlo za rukom ponoviti uspjeh onog promućurnog rukovodstva, koje je na čelu Dalita stajalo nakon Drugog svjetskog rata.

I tada je tvornica promijenila vlasnika i tada su bila teško vremena a naredbe odozgo samo su stizale. Izvolite pomoći u izgradnji nove države, konkretno Novog Beograda. Budući da se tada sve radilo ručno, svaka je mehanizacija bila dobrodošla, pa je u Dalitu izrađen prvi jednostavni stroj za miješanje gline od koje se proizvodila cigla. I od toga je sve počelo, razvijeni su i drugi strojevi za ciglarsku industriju a posla je u godinama obnove bilo toliko da se radilo i po noći. Ujutro bi se tek kompletirani strojevi natovarili u vagone i tek tamo bi, na putu prema Banovoj Jaruzi, dobili i završni sloj zaštitne boje.

Još šezdesetih godina bilo je situacija, da u Dalitovom dvosobnom stanu žive dvije obitelji, svaka u svojoj sobi a kuhinja i kupaonica su zajedničke. Dvadeset godina kasnije, u Daruvaru je startao veliki projekt Dalitove stambene zadruge u kojoj su na krajevima grada nikla dva cijela naselja. Trideset godina kasnije,onaj isti „zajednički“ stan iz šezdesetih godina pripada firmi-nasljednici Dalita koja za nju (redovno) ubire najamninu. U njoj stanuje obitelj, kojoj jedna od firmi nasljednica Dalit duguje plaće a stečajni upravitelj kaže – da ih nema od čega isplatiti.

I zato je priča o Dalitu vrlo tužna priča. Koju možemo iskoristiti na samo jedan način – a recept za njega opet daje Jurica Pavičić. Ovaj je nagrađivani pisac predložio da Split svoju turističku ponudu popuni poučnom stazom naziva Kako su propale i pokradene socijalističke tvornice. No Split je grad koji turistima nudi zaista mnogo, pa ne čudi što ova ideja nije realizirana.

 A da je organiziramo mi u Daruvaru? S nekoliko podstaza, recimo Javor, Daruvarčanka, Veterinarija… I ne smijemo se dugo premišljati, da nas netko ne pretekne, jer sličnih staza moglo bi biti u Hrvatskoj mnogo…

A do tada, ljudi koji stanuju u blizini Dalita i dalje će u tišini svog doma brojiti sve one silne kamione, prikolice i šlepere u koje su bacane cijele „najmodernije linije“ koje su uspjele raditi tek nekoliko mjeseci i prodavane u staro željezo. Od Dalita su ostali tek pusti, goli zidovi, što vidite na uvodnoj fotografiji, koju nam je poslao jedan čitatelj.

Istražila, šetala i fotografirala Vlatka Daněk

U ovoj je staroj zgradi u četrdesetim godinama prošlog stoljeća niknuo Dalit…. (foto Toni Hnojčik)

…pedesete godine bile su udarničke…(arhiv Miroslava Gjurina)

…..bijele košulje, kravate – očito važna fotografija, možda prvog radničkog savjeta…

Šezdesete su bile razdoblje prosperiteta, biti Dalitovac značilo je i zajednički provoditi slobodno vrijeme i veseliti se (obje fotografije iz arhiv Adolfa Hašpla)

Na poslovne skupove, koje je Dalit priređivao, stizalo se iz široka i daleka….

….a na njima su se predstavljali novi proizvodi…(arhiv Antuna Brozovića)

Sedamdesete – Proizvodnja ciglarskih strojeva u Dalitu – potpis ispod fotografije u monografiji Daruvara iz 1975. godine

…Na velikim sajmovima, Dalit ima svoje, velike štandove …

Osamdesete – RO Dalit, OOUR Tvornica strojeva i opreme – Strojna obrada metala – potpis ispod fotografije u monografiji Daruvara iz 1985. godine

Stanje sadašnje – goli zidovi (i ti se prodaju, zadnji puta prije dva mjeseca, po osmi puta. Bezuspješno)

I Sve će o, o mila moja…

..pokriti snjegovi…

…ružmarin i šaš….

I dvije će umorne ptice,

..sa tvoga oka prhnuti na jug.

Miriše pelin…

..pusto je polje sad…

..a moglo je bolje… (pjevalo je nekada davno u prekrasnoj baladi Bijelo dugme)

UrbEx (Urban exploration) je relativno novi smjer u fotografiji koji bilježi propadanje objekata sagrađenih ljudskom rukom. Ima vrlo mnogo poklonika u svijetu…

Ovako je izgledao Dalit pedesetih godina….(arhiv Miroslava Gjurina)

…a ovako to izgleda danas (Dalitcorp u stečaju je od veljače 2013. godine, u tom trenutku su prema podacima Poslovne Hrvatske bili dužni 1,2 milijuna kuna a godinu 2011. završili s gubitkom od 19,5 milijuna kuna.)

 

Tvornica osnovana 1905…

…. propala je (više-manje 2007).

Između prvog i drugog svjetskog rata imala od 40 do 70 zaposlenih, između Drugog i domovinskog rata do 1800 radnika…

Između prvog i drugog svjetskog rata imala od 40 do 70 zaposlenih, između Drugog i domovinskog rata do 1800 radnika…

….. danas 1 – stečajnog upravitelja.

3 mjesecs, 3 tjedans prije Komentari isključeni za Sve su to, o mila moja, prekrili ružmarin, snjegovi i šaš