prevnext
Menu

Prugu su nam izgradili Mađari zbog bačava za francusko vino

Prugu su nam izgradili Mađari zbog bačava za francusko vino

Svi autori koji su se bavili poviješću Daruvara slažu se da je ovo malo trgovište svoj pravi procvat doživjelo kada je u njega stigla željeznica. Bilo je to u ljeto 1885. godine a pruga je stigla iz Mađarske, točnije takozvanim vicinalnim (sporednim) odvojkom koji je počinjao u Barču a prema jugu ga je gradilo dioničko društvo C. k. povlašteno društvo Južne željeznice (prema ugovoru s državom, imalo je na prugu devedesetogodišnju koncesiju).

Razlog zanimanju krupnog kapitala za gradnju pruge u ovim krajevima bio je prozaičan – šumsko bogatstvo. Prvi se njime poslužio još Julije Janković pokušavajući spasiti imanje (nije mu to uspjelo, kao ni mnogim drugim slavonskim plemićima, koji se jednostavno nisu snašli u trenutku kada za njih više nisu morali besplatno raditi kmetovi).

Eksploataciju šuma podupire i ban Khuen Héderváry pa u Slavoniji od 1883. nastaje prava konjunktura trgovinom različite drvene građe. U Daruvaru i okolici već je tada djelovalo nekoliko parnih pilana francuske firme Societé dˇImportation de Chêne koja je od ovdašnje hrastovine proizvodila dužice za bačve i prodavala ih u Francuskoj i Njemačkoj. Ispostava te firme nalazila se u Barču, pa je glavni razlog za izgradnju pruge Barč – Pakrac (gdje je bilo još više pilana) bio povezivanje ovog šumorodnog kraja s prometnim i industrijskim središtem u Barču.

 Pjesnički rečeno, Daruvar (i Pakrac) dobili su vezu sa svijetom (preko Mađarske) zbog francuskih bačava za vino a ova vicinalna pruga bila je prema nekim knjigama prva lokalna željeznica u Hrvatskoj. (Te iste 1885. godine, ali u jesen, pušten je u promet i odvojak pruge od Bastaja prema Končanici.) Vezu na drugu stranu – prema Zagrebu, Daruvar je dobio dvije godine kasnije. Tada je do Pakraca stigla pruga iz Banove Jaruge, koju je pak gradilo drugo dioničko društvo.

S prugom u Daruvar stiže novi val doseljenika, u velikom broju Mađari, najprije kao radnici, koji su gradili željeznicu (u Daruvaru je jedno vrijeme bio i inženjerski odsjek za gradnju prema Pakracu) kasnije kao željezničari (u to vrijeme, na državnoj željeznici su mogli raditi samo Mađari). U Daruvar stižu i bogate Njemačke i Židovske porodice a u okolicu se u većem broju doseljavaju Česi, siromašni seljaci koji naseljavaju površine „oslobođene“ od šume.

Pruga je omogućila bolji plasman lokalnim obrtnicima a boljitak je donijela i turizmu. Tadašnji prospekti kao jednu od prednost „Daruvarskih kupki“ su isticali upravo njihovu „laku dostupnost“ preko „C.k Južne željeznice“, odnosno  „spoja u Banovoj Jaruzi na državnoj željeznicu“. (Na što se danas možemo samo – gorko nasmijati.)

Naravno, u  to vrijeme daruvarskim su željezničkim kolodvorom prometovale parnjače, pa je tu lokomotiva uzimala vodu, drvo, bio je to pravi mali grad s radionicama te stanovima za mnogobrojne željezničke radnike koji su tada bili potrebni za funkcioniranje željeznice.

Kada je prugom prošla prva dizelka a kada zadnja parnjača, kada prvi šinobus i kada zadnji, na žalost vam ne mogu reći. Željeznica i pruga jedina je tema Šetnji o kojoj nitko ništa ne želi reći. Jer sadašnji željezničari ne smiju (zovite Ured s javnošću HŽ) a onima u penziji nekako je teško prisjećati se onih lijepih vremena, kada je Daruvarska stanica vrvjela životom, robom i putnicima.

A ono što svi znamo je da sudbina (ne samo daruvarske) pruge ovisi o državi. A ona se prije nekog vremena odlučila za ceste i tu je za Daruvar kraj priče. Jer ovo bivše trgovište više nema stoljetnih hrastova, iz kojih bi se mogle praviti dužice za bačve a niti ima kome (u eri opće propasti građevinske industrije) prodavati kamen. Tako nitko nema nikakav stvarni interes da se napravi nešto s ovim našim tehnički vrlo zastarjelim slijepim crijevom pruge Suhopolje-Banova Jaruga. (Nekim dijelovima lokomotiva ovdje „juri nevjerojatnom brzinom od 25 kilometara na sat“, rekli su mi prije malo više od deset godina, kada su još u Daruvaru smjeli davati podatke za lokalne novinare).

Ostaje nam samo da se osjećamo neugodno kad putniku-namjerniku objašnjavamo kako se danas putuje željeznicom iz Daruvara (kupiš kartu na željezničkoj blagajni a onda odeš van i kod ruševne tvornice, pazi, ne na autobusnom kolodvoru, potražiš posebni autobus i ukrcaš se s tom kartom i  voziš do Banove gdje presjedneš na pravi vlak) i prisjećati se prijašnjih vedrih vremena.

Kako je djed upravo s te stanice krenuo 1908. na naukovanje u Beč, kako je baka ovdje 1925. pomogla sestri prekrcati perine iz zaprežnih kola u vagon, kojim je putovala u Trst i novi život u Americi. Kako je mama pedesetih godina ovdje u pet ujutro sjedala u „direktna kola za Zagreb“ a kolegičina mama širokim djevojačkim osmjehom rješavala dva presjedanja na putu prema Vukovaru, kamo su je roditelji slali rođacima s vrećom krumpira i živom guskom. Kako je željeznicom1973. godine u vašu kuću stigla prva „tvornička“ takozvana kombinirana soba, kako smo u osamdesetim i studentskim vremenima s daruvarskog kolodvora putovali svakog ljeta na more. Na ferijalni popust (od dana nevjerojatnih) 70 posto na uobičajenu cijenu karte.

I za kraj još samo krasna sjećanje moje susjede, na godinu 1961. i nezaboravan izlet na Dobru kuću, na koju se obitelj odvezla – terezinom. Nju je otac, dobar sa željezničarima, posudio  na stovarištu u Leštatu…

 Sjeća li se još tkogod u Daruvaru šumske uskotračne željeznice, koja je postojala uz rijeku Toplicu? Počinjala je „kod Nedvědova mlina “, gdje je bio „magazin“ odnosno depo (uglavnom) ogrjevnog drva. Tu se s glavne pruge odvajao odvojak šumske (uskotračne) željeznice Daruvar-Demir Kapija koji je prema podacima za 1950. godinu Ministarstva drvne industrije SRH bio dug skoro 12 kilometara i imao 4 „ogranka“. Organizacijski je pripadao Drvnom poduzeću Pakrac a prema sjećanju onih koji pamte kako je ova pruga bila zacrtana u kartama „specijalkama“, slijedila je tok Toplice, pa skretala prema „Maloj Toplici“ u lijevo i dijelila se poput prstiju u četiri kratka slijepa kolosijeka dolinama između pojedinih brda.

Pruga je šezdesetih godina skinuta i na njenom mjestu je napravljena današnja cesta „pored Toplice“ preko Batinske Rijeke. Zanimljivo je da je šumski lokalitet koji se i danas zove Demir Kapija (željezna vrata), vjerojatno tako nazvan upravo po željeznici, koja je tu završavala.

Istražila i sakupila Vlatka Daněk

Daruvar je dobio željezničku prugu 1885. godine kada je 15. kolovoza svečano puštena u promet takozvana vicinalna (sporedna) željeznička pruga Barč – Pakrac. Na staroj razglednici (teško je reći iz koje godine), vidimo, kako je izgledala daruvarska željeznička stanica nekada….

…a ovako jučer, 18. ožujka 2017. godine. Obrisi zgrada, raspored prozora, grede koje nose nadstrešnicu, sve je isto kao i prije toliko godina. Čak su i stepenice koje vode na prijašnji robni peron na prvi pogled potpuno iste kao i na staroj razglednici…

Bespuća internetskog svijeta donijelo nam je i ovu staru razglednicu željezničkog kolodvora kojeg u nekom periodu ukrašava bogata pergola, ujedno štiteći putnike od ljetne žege. Sudeći po opasci Popović-Sever (očito izdavači razglednice) nagađamo, da je ova razglednica mlađa nego ona prva.

Vrlo značajna fotografija iz željezničke ere Daruvara – ovo je prvi vlak koji je Daruvarom prošao nakon Drugog svjetskog rata, autor ove vrlo efektnu fotografije je daruvarski fotograf Zvonko Horvat a jedan primjerak je uokviren, svojevremeno visio na zidu prometnog ureda. U pozadini iza vlaka se lijepo vidi, koliko je Daruvar tada bio malen grad, te koliko su se na horizontu isticale siluete dvorca, obje crkve te tvornica stakla.

Nije bilo teško pronaći isto mjesto (brežuljak na kojem se pruga počinje penjati na Doljansko brdo) gdje je fotografija 1945. godine nastala. Ovako izgleda pogled na Daruvar s tog istog mjesta …naselje Livade potpuno zaklanja pogled a pruga je zarasla u šipražje. Umjesto vinograda, tu je tek nekoliko oraha…

Kraj je pedesetih godina, ovako su se – prozorima okićenim zelenim granama – ispraćala djeca iz dječjeg doma u Splitu, koja su bila u posjetu svojim vršnjacima u Daruvaru. Pozorni promatrači vide (na tabli izvješenoj na vagonu), da se djeca ukrcavaju u posebni vagon, koji ide direktno iz Daruvara na glavni kolodvor u Zagrebu. (Fotografija iz arhive Vjere Slivar)

Fotografije iz arhiva Damira Valdgonija – na poleđini je oznaka 1978. godine a pretpostavljamo da je nastala kao podsjetnik na vremena kada su prugom prometale parne mašine.

Ako dobro pogledate, vidjet ćete da putničke vagone još uvijek vuče lokomotiva s dimnjakom, odnosno parna mašina. Obratite pažnju koliko putnika čeka vlak… autor ove i iduće tri fotografije je Tony Hnojčik

… možda osamdesete, jer zgrada željezničke stanice već ima novu, posve bijelu fasadu. Možda radovi na kakvoj modernizaciji signalizacije na stanici?

Putnika kao u priči, a u pozadini slavni „šinobus“ i to onaj moderniji, takozvani šveđani. Prijašnji šinobusi nisu bili povezani hodnicima, pa su hahari, koji bi putovali na kratke relacije (recimo do Batinjana ili Bijele) u vlak strateški ulazili u zadnji tren, birajući onaj vagon u koji nije ušao kondukter i tako izbjegavali plaćanje karte…

Fotografija nastala sredinom osamdesetih, koja je za Daruvarski list trebala ilustrirati kako velika gužva nastane na cesti kada se spusti rampa u Frankopanskoj ulici u tri sata, kada svi žure kući…

Rampa se danas na daruvarskim pružnim prelaznima gotovo nikad ne spušta, pruga je 2010. „privremeno zatvorena“, na kratko 2013. otvorena da bi…

…usprkos raznim protestnim akcijama sindikata željezničara, sviranjem posmrtnog marša na pruzi i vješanjem crne zastave, bitka bila i po drugi puta izgubljena. Kako su zabilježili tadašnji portali „dana 24. travnja 2014. u 20:42 bio je ispraćen posljednji putnički vlak iz Daruvara do Banove Jaruge, od Pakraca neprekidno trubeći do željezničkoga kolodvora u Lipiku punih 7 minuta u znak sjećanja da je on taj posljednji putnički vlak na pruzi“. Umjesto vlakova na ovoj relaciji danas prometuju zamjenski autobusi.

Još prije koji mjesec vozni red na daruvarskoj željezničkoj stanici bio je ispisan onako kao i desetljećima prije – rukom i to dvobojno, da se minutaža i veze dobro uoče. Sada su ga zamijenili kompjuterski ispisi po kojima vidimo da se u ovoj kalendarskoj godini možete iz Daruvara šest puta dnevno zaputiti u Viroviticu a četiri puta u Banovu Jarugu…

..naravno, ne vlakom nego vlakobusom, koji vas čeka ispred stanice lijevo, parkiran ispred bivšeg „Javora“, na što vas upućuje obavijest sa strelicom, posve prigodno pričvršćenoj na jednoj od oronulih željezničkih pomoćnih zgrada…

Dok čekate „vlak“ možete prošetati prostorom stanice, koja na svakom koraku pamti bolja vremena…

Znalci kažu, da su svi kolodvori u tadašnjoj Austro-Ugarskoj građeni po istom, jednoobraznom principu i da je to najbolje vidljivo po rasporedu i izgledu popratnih zgrada, koje su nekada bile nužne za funkcioniranje složenog parnog sistema lokomotiva. Nekadašnja radna dvorišta danas se zelene travom, između betonskih stupova davno više nema drvenih plotova. Nema se više kome braniti da se tamo „nepozvan ne kreće“, jer tamo se skoro nitko više ni ne kreće.

Ovdje se nekada na daruvarskom kolodvoru pila voda i točila u boce prije odlaska na daleke pute. Danas je sve zatvoreno, i pipe i putni magazin…

Ovako je „željezničku rapsodiju“ u Daruvaru zabilježio Milan Pavić 1936. godine, lako prepoznajemo mjesta, signal pored današnjeg Termala i pruga prije Terase…

…ovako isti dio pruge vidi fotoaparat Vlade Daněka na prijelomu pedesetih i šezdesetih godina, zimska idila uz parnjaču…

..i prođu još dva desetljeća, kraj je osamdesetih, iza parnjače u snijegu vidimo obrise novog hotela Termal a možda zadnji prolazak parnjače snima Tony Hnojčik..

…željeznički signal kod Termala sedamdeset godina nakon što ga je snimio Milan Pavić, isti je, samo sada prugom voze „šinobusi“ koje u kadar 2007. godine hvata Vlatka Daněk

I prođe još deset godina, siječanj je 2017, bijeli snijeg na daruvarskoj je pruzi netaknut, vlakovi ne voze….

Ispod današnjeg Badela nekada je bilo nekoliko mlinova, pored onog Nedvědova bio je veliki „magazin“, odnosno stovarište drva koje se na tom mjestu prekrcavalo sa uskotračne šumske željeznice Daruvar-Demir Kapija na ovu glavnu.

Danas je teško reći, gdje je točno mjesto gdje se na „Leštatu“ odvajala od glavne pruge ona šumska, ali znamo, da je išla pored rijeke Toplice slijedeći Malu Toplicu. Šezdesetih godina ova uskotračna pruga je skinuta i na njenom mjestu napravljena cesta uz Toplicu čiji početak je ova danas asfaltna cesta kroz Batinsku Rijeku. Dobri promatrači tu će, par metara nakon pružnog prijelaza, uočiti tipičnu zgradu bivše željezničke stanice.

Na ovoj fotografiji iz arhiva Miroslava Gjurina vjerojatno nije ta šumska pruga Daruvar-Demir Kapija, za koju po starim podacima znamo da je bila duga skoro 12 kilometara ali pošto je velika vjerojatnost da je fotografija nastala na ovom području, stavljamo je kao ilustraciju kako su te uskotračne šumske željeznice izgledale.

Između 36 uskotračnih šumskih željeznica koje su 1950. godine u Hrvatskoj postojale, jedna je bila i ona Sirač-Jankovac, dugačka 16 kilometara s još 2 kilometara ogranaka i 1,2 km dodatnih kolosijeka u stanicama i mimoilaznicama. Na ovoj pruzi je radila troosovinska parna lokomotiva br. 4335, snage 50 KS, proizvedena u fabrici Mafei – čitamo na internetskim stranicama zaljubljenika u željeznice. Na fotografiji je možda upravo ta lokomotiva, fotografija je iz šezdesetih godina i snimljena je na Pakra Manastiru.

Isto vrijeme, ista pruga, dječaci poziraju na željezničarskoj drezini – ista takva prometovala je i na šumskoj pruzi Daruvar-Demir Kapija (ova, fotografije prije i nakon ove iz arhive Vjere Slivar).

Iste godine kada je Daruvar dobio prugu, 1885., ali nekoliko mjeseci kasnije, pušten je promet i odvojak koji je od Bastaja vodio prema Končanici. Te pruge davno više nema a na fotografiji vidimo dio radne, uskotračne pruge, koja je nekada vijugala između pojedinih končaničkih ribnjaka. Na fotografiji su opet šezdesete godine, sindikalni izlet na ribnjake, te radnu drezinu, koju, kako možete vidjeti, pokreče cijela jedna konjska snaga….

1 mjesec prije Komentari isključeni za Prugu su nam izgradili Mađari zbog bačava za francusko vino