prevnext
Menu

Krađa zbog koje je o Daruvaru pisao i Krleža

Krađa zbog koje je o Daruvaru pisao i Krleža

Iako puno češće turisti nakon završetka obilaska grada pitaju gdje se tu dobro pije a gdje trguje, ipak tu i tamo nekoga zanima:

A tko se od poznatih ljudi rodio ili živio u Daruvaru?

Za razliku od ostalih područja, tu se baš nema što puno reći. Naravno, imamo mi mnogo zanimljivih i zaslužnih ljudi koji su u živjeli ili žive u Daruvaru ali tek nekolicina prelazi lokalne okvire i relevantni su i za Hrvatske enciklopedije i leksikone.

Prvi je nekadašnji mladi općinski službenik, kojeg je bezobrazno pokrala jedna američka publicistica pa se zahvaljujući ovoj nesvakidašnjoj storiji o Daruvaru pisalo od Zagreba do Amerike i natrag. Čak se i veliki Miroslav Krleža osvrnuo na nepravdu nanesenu tada nadobudnom foto-amateru Milanu Paviću, pa naravno da cijela ova priča mora naći dostojno mjesto u našim Šetnjama. A zgodna je koincidencija, što se bliži Uskrs a glavni „pokradeni“ akteri davne priče su križevi na daruvarskoj Kalvariji koje tek jednom godišnje možete dobro promotriti a da ne skačete preko plotova privatnih voćnjaka. I to ne svake godine (a ova će vjerojatno biti baš jedna takva)…

No krenimo od početka, odnosno izokola. Svaki grad osim službenih imena kvartova ima i one neslužbene, koji se vuku kroz stoljeća pa se nerijetko početni sadržaj negdje putem izgubi. Tako će od sto upitanih Daruvarčana vjerojatno svih sto znati turista usmjeriti „na brdo iznad groblja“ kada ih upita, gdje se u našem gradu nalazi „Kalvarija“. Nažalost, tek mali dio od tih stotinu Daruvarčana zna da se naša „Kalvarija“ narodski tako zove po pravoj (arhitektonskoj) Kalvariji, odnosno mjestu u prirodi gdje su smještene postaje križnog puta s trima križevima na vrhu.

Jer, vrijeme je učinilo svoje, i onaj prizor koji vidimo na najstarijem prikazu Daruvara, Hühnovoj litografiji iz 1862. godine, danas više nije moguće vidjeti. Ono nekadašnje pitoreskno brdašce s križevima, odakle puca prekrasan pogled na Daruvar, park i dvorac, danas je gusto naseljena gradska četvrt ispresijecana mrežom gradskih ulica.

No nikakvih kuća, živica i plotova tamo nije bilo u prosincu davne 1936. godine kada se u potrazi za dobrim kadrom na brdo popeo mladi Milan Pavić. Prava je priča već i to kako je uopće ovaj siromašni dvadesetogodišnjak postao vlasnik fotoaparata te godinu dana ranije dopisnik zagrebačkih Novosti. Tako što je samoinicijativno pristupio slavnom reporteru Franji Martinu Fuisu odnosno Fra-Ma-Fuu  i ponudio mu biti vodič prilikom njegovog proputovanja Daruvarom. A jednostavnu box-kameru osvojio je u nagradnoj igri neumorno prikupljajući u Daruvaru pretplatnike za beogradsku Panoramu.

 Uočivši ,dakle, tog tmurnog zimskog dana dramatične oblake, koji su se nadvili iznad križeva, Milan snima efektnu fotografiju , koja četiri mjeseca kasnije krasi naslovnicu beogradskog zabavnog magazina Sad i nekad . Negativ od njega odmah traži zagrebačka Foto-revija i objavljuje ga, također na naslovnoj stranici krajem 1937. godine. Odličan uspjeh za mladog člana nekoliko mjeseci ranije osnovanog Foto-kluba Daruvar koji neočekivan epilog dobiva za Uskrs, kada je osvanula u jednoj američkoj reklamnoj reviji kao – uskrsni motiv iz Brazila. A koji je kao vlastitu fotografiju potpisala izvjesna Elisabeth R. Hibbs!

Iako nam to možda mladi čitatelji (ako ih imamo) neće vjerovati, ali i u prošlom stoljeću časopisi i novine distribuirani su diljem svijeta i bili vrlo čitani. Za razliku od danas nije ih bilo toliko puno, pa su Zagrepčani bez problema uočili da su daruvarski križevi godine 1938. objavljeni u reviji koja propagira fotoaparate Minicam, kao ilustracija uz uskrsnu reportažu iz Brazila (i kao takva i potpisana od autorice reportaže).

O tome „kako je mladi Daruvarčanin zbog te drske krađe autorskih prava tužio gospođicu Hibbs preko Ministarstva vanjskih poslova i zatražio tisuću dolara odštete“ pisale su tada sve relevantne novine u Zagrebu i Beogradu, jer vrlo je to zgodno zvučalo. Pukih 5 dolara, koje je dotična poslala, pokušavajući „izgladiti račune“ ponižavajućim je smatrao i Miroslav Krleža i upravo Daruvarom, Milanom Pavićem i ukradenom fotografijom započeo svoj novogodišnji tekst Anno Domini 1939. u časopisu Pečat.

Naravno, zahvaljujući Slavki Pavić, također rođenoj Daruvarčanki i kasnijoj Milanovoj supruzi danas znamo da do ove spektakularne tužbe ne bi moglo doći – jer Milan za to naprosto nije imao novaca, da nije bilo spleta okolnosti. Iako su potjecali iz posve drugačijih obiteljskih prilika, Milan se družio s Leonom Grossom, članom bogate daruvarske obitelji, koji mu je ponudio da će mu u Americi naći advokata. Tako je i bilo, na nažalost sve je prekinuo drugi svjetski rat a nakon toga, navodno neki nepotpisani pravni akti između dviju država.

 No, u to vrijeme već Milan radi u Foto službi Hrvatske (kasnije Agencija za fotodokumentaciju) i vremenom postaje poznati i priznati fotograf, od 1958. slobodni umjetnik. Danas se smatra jednim od utemeljitelja poslijeratne Hrvatske fotografije. Iako su njegove fotografije iz kasnijih faza pune apstraktnih elemenata, struktura i oblika ovjenčana zaista mnogim tuzemnim i inozemnim nagradama, nama Daruvarčanima srcu su prirasle one „naše“. One u kojima je Pavić zabilježio obične prijeratne prizore Daruvara kao i njegov kasniji napredak a koje smo zaista često i obilato koristili u našim Šetnjama. Zahvaljujući samom Milanu a nakon njegove smrti gospođi Slavki, i samoj poznatoj fotografkinji starije garde, koja je u više navrata ustupala Milanove fotografije današnjem Foto-film klubu Daruvar.

I dok je sada već slavna fotografija križeva s daruvarske Kalvarije  bila vrlo uspješan start za njegovog autora, nova vremena nisu išla na ruku starim križevima. Daruvar se nakon Drugog svjetskog rata širi na sve strane pa građevinska zona postaje i brdo s Kalvarijom. Dvije obitelji u čijem su vlasništvu, prodaju parcele za gradilišta pa tako križni put postaje dio voćnjaka čak 6 različitih vlasnika.  Zapravo je „zarobljen“ plotovima,  živicama i visokim drvećem, te ni križeve ni same postaje sa ulice nije lako uočiti.

 Novi vjetrovi su zapuhali nakon Domovinskog rata, kada je župnik Branko Gelemanović obnovio tradiciju korizmenih hodočašća na Daruvarsku kalvariju (od kojih je ono noćno uz svijetlost svijeća bilo zaista upečatljivo). Postaje su tada dobile i nove reljefe a napravljena su i posebna vrata u plotu, kako vjernici ne bi morali prolaziti kroz privatna dvorišta. Danas ta vrata krasi veliki natpis „na prodaju“ jer cijeli je taj uski pojas privatnih voćnjaka (od ulice Marina Držića do  ispod Voćarske) na kojem se nalaze postaje križnog puta, na prodaju. Navodno je i cijena povoljna, pa bi bilo posve logično da opet postane vlasništvo daruvarske župe, ove nove Svetog Antuna. No njoj je u ovom trenutku prioritet dovršetak nove crkve. Šteta, jer postaje su u zaista ruševnom stanju i vape za obnovom.

Tko i kada je na daruvarsku Kalvariju postavio tri križa s raspelima nitko ne zna. Postoji tek priča, koja se prepričava u obitelji na čijem se zemljištu nalazi, da ih je oko 1900. postavio „jedan veliki pokajnik“. Ta priča bi zapravo mogla biti točna, jer na Hühnovoj litografiji iz 1862. godine križevi izgledaju jednostavno, i vjerojatno su obični, drveni. Možda su današnjim kamenim s kipovima zamijenjeni upravo oko 1900. godine, jer u knjizi 180 godina daruvarske župe, koju je Vjenceslav Herout napisao prema starim dokumentima i spomenicama, znamo da su postaje 1933. godine bile „stare“ i u tako trošnom stanju „da iz njih ispadaju cigle“. Župnik Mijo Ettinger inicirao je veliku akciju obnove za što je odabran „umjetni kamen sa slikom pod staklom„. Zub vremena je taj taraco toliko nagrizao da su danas potpuno nečitljiva uklesana imena koja su govorila koji su pojedinci i društva u tome novčano pomogla.

I za kraj još samo ovo. Iako je zbog cijele složene vlasničke situacije nerealno očekivati da će u skorije vrijeme križnim putem voditi neki turistički put, valja nam se dičiti, što slavnom fotografijom, to Pavićem kao poznatim fotografom, to činjenicom da je zbog te internacionalne krađe Daruvar spominjao i Krleža.

Šetala, tražila i fotografirala Vlatka Daněk

Litografija nije fotografija, to je tek otisnuti crtež u kamenu, vjerojatno malo idealizirana slika viđenog (djevojka koja čita, krave pasu) tako da prikaz križeva ne znači da su oni u stvarnosti i tako izgledali. Bitno je, da su na daruvarskoj Kalvariji križevi (vjerojatno drveni na kakvom kamenom postolju) tamo stajali već 1862. godine.

Križevi na vrhu daruvarske Kalvarije danas se nalaze u privatnom voćnjaku i u ljetnim mjesecima s ulice ih je zaista teško uočiti. Prema predaji, njih je oko 1900. godine dao postaviti „jedan daruvarski pokajnik“.

Krajem 1936. godine efektnu fotografiju križeva s daruvarske Kalvarije snimio je mladi općinski službenik i foto-amater Milan Pavić da bi tokom 1937. ukrasila čak dvije naslovnice, zabavnog magazina Sad i nekad te zagrebačke Foto-revije. Iz ovog Mjesečnika za sve grane fotografije „izvjesna gospodična Hibbs“ ju bezočno krade i objavljuje u američkom reklamnog magazinu For every camera user Minicam kao svoju sliku s uskrsnih običaja iz Brazila.

O međunarodnom skandalu izvještavale su tada svi relevantne novine iz regije, jer mladi je daruvarski općinski službenik tužio „preko američkog advokata“ američku publicisticu i tražio tisuću dolara odštete za „krađu autorskih prava“. O ovom slučaju pisao je i Miroslav Krleža u prosinačkom broju časopisu Pečat za 1939. godinu. Veliki uspjeh za mladog člana daruvarskog foto-kluba osnovanog tek godinu dana ranije (Vodstvo Foto-kluba Daruvar na Nacionalnoj izložbi u Daruvaru 1938. godine – Milan Pavić na fotografiji stoji drugi s lijeva).

Sudski proces prekida Drugi svjetski rat (i on zbog pravnih zavrzlama nikad ne dobiva svoj epilog), Milan biva dva puta hapšen u Daruvaru pa odlazi u Zagreb, gdje sudjeluje u ilegalnom pokretu. Na kraju rata svojim fotoaparatom bilježi ulazak oslobodilaca u Zagreb a nakon toga fotografija postaje i njegovo zanimanje. Zapošljava se u Foto službi Hrvatske, pa tako bilježi i vlak, kojim je 1949. godine nakon rata u tadašnju Čehoslovačku reemigrirao velik broj Čeha iz Hrvatske (na fotografiji – ukrcaj na stanici u Velikih Zdencima).

Vremenom postaje poznati i priznati fotograf a od 1958. slobodni umjetnik. Snima dnevne događaje, ljude, portrete (Ujevića, Nazora, Krležu, cijeli niz likovnih umjetnika od Generalića do Smajića), krajolike, spomeničku baštinu. Postaje majstor umjetničke fotografije, član ULUPUH-a, svjetske federacije E-FIAP, osvojio je 64 nagrada na salonima fotografije Jugoslavije i 41 na međunarodnim. Izlagao je na 27 samostalnih, stotinjak zajedničkih izložba, o njemu je napisano 20 foto-monografija. Umro je u Zagrebu 1986. godine.

Nakon 1950. Milan Pavić otkriva apstraktne elemente u strukturi materijala i eksperimentira sa slobodnim oblicima u prostoru – lijepu zbirku iz ove fotografske faze i danas krase zidova osnovne škole u Siraču…

..no mi Daruvarčani više volimo one njegove fotografije koje bilježe davno nestala vremena Daruvara prije Drugog svjetskog rata, recimo ova na kojoj se vidi, kako je 1938. godine izgledala današnja Reljkovićeva ulica…

Na fotografiji nazvanoj Vedra starost pak vidimo, kako je te iste 1938. godine izgledao neki stariji pušač lule. Ovu desno Milan je nazvao Refleksi, ogledalo zime. Možemo pretpostaviti, da je na njoj neki zimski prizor naše Toplice, negdje ispod te Reljkovićeve ulice…

S Milanom Pavićem prijateljevao je prije Drugog svjetskog rata tada također daruvarski mladić Alojzije-Slavko Daněk, kojemu je Pavić tada poklonio jednu „neuspjelu“ varijantu fotografija snimljenih te slavne 1936. godine na Kalvariji. Odmah nakon toga, Milan je snimio dimnjak (danas nepostojeće) Ciglane, ali fotoaparat nije „premotao“ film pa je došlo do dvije ekspozicije na jedan filmski kvadratić, pa je nastala ova raritetna fotografija koja i danas čuva obitelj pokojnog Slavka Daněka.

Milan Pavić nikad nije zaboravio na Daruvar, gdje je stjecajem okolnosti i upriličena njegova zadnja izložba prije iznenadne smrti. Izložba je bila u tadašnjem Domu omladine 1986. godine. Mnoge njegove fotografije nalaze se danas u arhivu Foto-film kluba Daruvar, tako i ova na kojoj vidimo, kako je Daruvar izgledao iz zraka 1954. godine.

… a ovako Daruvarski vinogradi 1969.

Milanova supruga Slavka Pavić i sama poznati fotograf-amater danas je najvrednija čuvarica sjećanja na Daruvarčana čiji značaj prelazi lokalne okvire i relevantan je u Hrvatskim okvirima. Gospođa Slavka (na fotografiji drži u ruci Milanov aparat) prošle je godine poklonila izbor Milanovih fotografija, možda će to za novo vodstvo našeg grada dovoljan razlog da Milan Pavić u svom rodnom gradu dobije – ulicu.

Zahvaljujući brizi obitelji, u čijem se dvorištu nalaze (pa do njih ne možete bez pitanja), tri križa s raspelima u odličnom su stanju. Prema enciklopedijama Kalvarija u arhitekturi označava mjesto u prirodi gdje su smještene postaje križnog puta s prizorima Muke Kristove. Od 18. stoljeća Kalvarije se obično nalaze na brežuljku, gdje završavaju s trima križevima na vrhu.

Cijeli uski pojas privatnih voćnjaka (čak šest vlasnika) na kojima se nalazi daruvarski križni put dobio je nakon Domovinskog rata posebni ulaz iz ulice Marina Držića. Već neko vrijeme veliki oglas govori da je na prodaju…

Prema starim dokumentima daruvarske župe znamo, da je 1933. godine župnik Mijo Ettinger inicirao obnovu derutnih postaja križnog puta „iz kojeg ispadaju cigle“, koje su tada dobile „modernu“ oblogu od „umjetnog kamena“. Posao je obavio klesar Ivan Lavička, podnožje je postavio i poklonio Vencl Jirasek, „slike križnog puta pod staklom“ bile su poklon župnika, a novac za radove su prikupili sami župljani.

Tom prilikom su postojeća raspela dobila nove temelje a na kamenim postajama su isklesana imena onih pojedinaca i organizacija koje su dale priloga za obnovu, danas samo teškom mukom možete dešifrirati da su to bile obitelji Kuneš, Kuzle, Ferenčić, Virag ili Plzak..

..no većina je nečitljiva,mnoge postaje su u žalosnom stanju a neki dijelovi voćnjaka slabo održavani. U vrijeme socijalizma, križni put su pohodile samo stare bake, koje su se sjećale kako su se prije drugog svjetskog rata kao pučkoškolke s procesijom na Veliki petak penjale na Kalvariju…

Nakon Domovinskog rata obnovljen je korizmeni hodočasnički pohod na kalvarijskom križnom putu a na postajama su na mjesta bivših uljanih slika postavljeni reljefi. Na fotografiji vidite prizor iz 2006. godine, na kojem se može lijepo vidjti koliko se Daruvar promijenio i povećao od one davne Hühnove litografije s prizorom na otprilike istom mjestu. Zbog složenih okolnosti za sada nije izvjesno hoće li se križni put na daruvarskoj Kalvariji održati ove godine.

Vrijeme nije oduzelo ništa od monumentalnosti i ljepote daruvarskim križevima, na kojima nema nikakvih oznaka i podataka kada su izrađeni i tko ih je dao postaviti. Lijevo vidite Pavićevu fotografiju iz 1936. godine (u originalnom izrezu koji obuhvaća i tada postojeće stupove ograde oko križeva), desno kako su izgledali u 70. godini postojanja daruvarskog Foto kluba, godine 2007. snimio ih je tada član kluba Bojan Mrđenović, danas profesionalni kamerman.

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

6 − 4 =