prevnext
Menu

O konjima, ljudima i dabrovima

O konjima, ljudima i dabrovima

Do sada smo uglavnom šetali od jedne stare stvari u Daruvaru do druge a danas okrećemo ploču i odlazimo do (vjerojatno) najmlađih odredišta koje ćemo u ovim našim šetnjama pohoditi. U odnosu na tisućugodišnje rimske artefakte i tristogodišnji dvorac ona se u našem gradu nalaze takorekuć od jučer. A opet toliko su se udomaćila, da nam se čini kao da su s nama oduvijek a ne samo dvadesetak godina. A to su konji i jezero na samoj granici Daruvara i Doljana.

Turističke oznake koje nas s glavne prometnice (iz pravca Pakraca) vode prema aerodromu i hipodromu, nekako sugeriraju, da su jednako stari a nisu. Dok se na livadama podno Vrbovca letjelo i prije Drugog svjetskog rata, konji vrani ovdje su u punom trku počeli kasati na novoizgrađenom trkalištu tek 1997. godine. A za to je ponajprije zaslužan Vladimir Petranović, veterinar koji je početkom osamdesetih ostavio stalni posao i stan te se iz Hercegovca doselio u Pehovac, zaselak između Ljudevit Sela i Brestovca. Tamo je uzgajao svinje a sve zarađeno ulagao u konje, jer o njima je sanjao još kao dijete. U najboljim danima njegova je prva hrvatska registrirana ergela kasača brojila 25 konja, a u Pehovcu uz stari mlin okupljali su se mnogi Daruvarčani zaljubljenici u konje. Neki su počeli trenirati na pola kilometara staze, koje je gospodin Petranović uredio na imanju te postali vrlo uspješni vozači sulki – lakih trkačkih dvokolica.

Konjički klub Daruvar-Pehovac-Končanica (kasnije Kasački klub)  osnovan je 1995. godine i odmah je pokrenuta ideja o gradnji prave trkače staze – hipodroma. Od velike pomoći bio je tadašnji gradonačelnik Ivo Cegledi, bivši dugogodišnji prosvjetni radnik. „Ako jedno dijete izvučemo iz birtije da dođe na hipodrom, već smo nešto napravili“, govorio je. Gradnja je počela 1996. a dovršena godinu dana kasnije i u Daruvaru su se počele održavati prave, regularne kasačke utrke s pobjednicima i nagradama, a trebalo je biti i klađenja. Bilo je to za Daruvar nešto novo ali očito privlačno, jer ubrzo je na takozvane Kasačke dane znalo doći i do petstotinjak gledalaca. No, nakon što se 2007. gospodin Petranoivć razbolio, sve je krenulo nizbrdo i klub danas više ne postoji. Na hipodromu je doduše održano još nekoliko različitih „konjskih“ priredbi ali to nisu bila prava sportska natjecanja nego revijalne priredbe organizirane u turističke svrhe.

„Sanjali smo o tome da i u Hrvatskoj zaživi konjički sport, pa smo 2002. osnovali i Hrvatski kasački savez ali nismo uspjeli. U svijetu, pa čak i u susjednoj Sloveniji konjički je sport prava industrija, na kojoj se zarađuje i od uzgoja, trka i nagrada, no bez pomoći države to ništa nije moguće,“, kaže sjetno danas umirovljenik Vladimir. Pehovac je prodao ali tamo još uvijek sebi za dušu drži dva konja. Lani je s njima sudjelovao na kasačkim utrkama u Sloveniji i tada ste ga mogli vidjeti kako sa sulkama juri daruvarskim hipodromom nabijajući kondiciju i brzinu. Hoće li se uopće moći natjecati ove godine teško je reći, jer svari ne stoje najbolje ni u krovnoj kasačkoj udruzi…

Vrlo dugo, skoro puno desetljeće daruvarskim su hipodromom osim elegantnih i lakonogih kasača hodali konji potpuno druge namjene – konji za terapeutsko jahanje. Za petnaestak godina koliko se u Daruvaru provodi ovaj vid pomoći djeci s poteškoćama u razvoju, izmijenjalo se tu zaista puno imena, od kojih su stalna tek tri – Ana Lobel, Astra i Olesja. Prve dvije su kobile koje ovoj djeci godinama pomažu u fizičkoj i socijalnoj rehabilitaciji, a Olesja Wirnsberger je njihova vlasnica. Inženjerka stočarstva koja se prestala nadati da će u Daruvaru naći posao u struci pa je uspjela od hobija napraviti svoje drugo zanimanje.

Ova nekadašnja aktivna vozačica sulki i do prošle godine članica hrvatske reprezentacije u daljinskom jahanju na obiteljskom posjedu trenutno drži šest konja. Riječ je o djedovini, usamljenom imanju koje se službeno nalazi na gornjodaruvarskoj adresi Ulica lipa 47,  na takozvanom Wirnsbergerovom brdu. To je otprilike 700 metara zračne linije od hipodroma na jugozapad i tu se zadnjih pet godina i održava terapeutsko jahanje. Olesji je, naime, bilo prekomplicirano da konje i cijelu opremu svaki put tegli na hipodrom, a dok su kacige i prsluke ostavljali u kontejneru, svaki put bi nešto nestalo.

Terapijsko jahanje težak je i mukotrpan posao, kaže Olesja, ali ne odustaje, jer konji su njena ljubav i strast: „Konj te može veoma ispuniti, ali to nije pas. Koliko god te voli i poštuje, konj uvijek ispituje, jesi li ti još uvijek glavni. Naravno ima konja različitih karaktera i pameti, ali to je zaista moćna životinja“, kaže. Naravno, imati konja i nešto košta, ali „ako imaš svoj smještaj i hranu, uz svakodnevni naporni rad koji traži sve tvoje slobodno vrijeme, konj te dođe kao kutija cigareta dnevno.“

Za stanovnike Daruvara i okolice terapeutsko jahanje održava se u okviru udruge Korak dalje, Olesja je nakon trogodišnjeg doškolovanja verificirani voditelj koji ovaj program vodi još i u Kutini a do prošle godine i u Lipiku.

Na daruvarskom hipodromu tako danas u svako doba dana možete sresti mnoštvo šetača, trkača i vlasnika pasa sa svojim miljenicima ali konja skoro pa nikada. No zato to možete svakodnevno otprilike pola kilometra dalje, ako nakon table Doljani skrenete za strelicom AMB Horses. Za pomalo američkom kraticom krije se obiteljsko gospodarstvo Bukačevih. Tradiciju koju je 1993. godine na livadi uz Dabrovac započeo otac Vladimir, danas nastavljaju njegov sin Vlatko i snaha Aleksandra.

Iako većina Daruvarčana „Bukačeve konje“ percipira kao mjesto gdje se u Daruvaru stvarno može i jahati, osnovna djelatnost ovog imanja je uzgoj sportskih konja zapadnoevropske genetike. A ždrebad, eventualne buduće sportske šampione u preponskim i dresurnim disciplinama ovamo dolaze gledati treneri iz cijele Evrope. Čini se pomalo nevjerojatno, ali jedan je mladi daruvarski konj u prikolici otputovao čak u Finsku. A drugi je prvak Hrvatske za 2015. godine u dresurnom jahanju!

A kako se to bira ždrijebe s dobrim sportskim potencijalom objasnio nam je Vlatko, idealan vodič za sve koji žele saznati više o konjima. Dok nas vodi imanjem neprestano se ispričava, da fotografije sigurno neće ispasti reprezentativno, jer smo došli u najgori mogući dio godine. Kada je tlo još mokro i blatno od rastopljenog snijega a trava još nije krenula s vegetacijom. No to nije umanjilo krasan pogled na hrpicu mladih konjskih glava koje su složno mljackale sijeno netom im posluženo u jaslama (a vidite na uvodnoj fotografiji). Trojica od njih su braća, saznajemo, kao i to da treneri pomno procjenjuju konstituciju, kretnje, zdravlje i narav svakog ždrebeta. Najbolji odu u sport, oni drugi za rekreaciju, kupuju ih ljudi koji se konjima bave za svoju dušu.

Svašta smo još kod Bukačevih naučili – koji je od njihovih dvadesetak konja dorat a koji vranac, koji alat a koji sivac. Naravno da danas za identifikaciju konja služi čip, nekim pasminama još i starinski žig ali konja tako točno možete popisati i po boji, zvrku (znak na čelu), bijelim oznakama na tijelu, da ga ne možete zamijeniti ni s kim drugim.

Prije četiri godine ovo imanje koje je u prijelaznom razdoblju za dobivanje ekološkog certifikata, počelo je nuditi i posve novi proizvod – kobilje mlijeko. Njegov fermentirani oblik kumis, osnovna je hrana dugovječnih stanovnika Kavkaza pa nije čudo što kobilje mlijeko troše ljudi s respiratornim problemima i alergijama. Pogodno je i za dojenčad i za starce jer podiže imunitet i djeluje antibakterijski.

U krugu OPG-a postoji i manjež, ograđeni prostor u kojem se turisti „upoznaju“ s konjima. A današnji ljudi konje uglavnom pamte kao one neukrotive iz vesterna koje zbacuju ljude iz sedla. I da je tako prošao i sam Supermen (glumac Chistopher Reeve) te ostao prikovan za kolica. „Kada vide da taj 600-kilaš zna biti itekako nježan, od 100 ljudi na kraju se njih 98 usudi sjesti u sedlo“, doznajemo. A za one napredne u AMB Horsesu će vam organizirati jahaću turu uz potok Dabrovac do obližnje šume.

No tu trasu ne smijete propustiti obići niti pješke jer dovest će vas do „Dabrovačkog jezera“ točnije vodene akumulacije na mjesnom potoku  koje je par godina prije Domovinskog rata uredila mjesna ispostava Hrvatskih voda. Na proljetnom suncu dva hektara vodene površine krasno se ljeskalo i bilo je privlačno za obilazak i sada kada je još sve golo i sivo. Ne zaboravite ove obale obići u ljeto, prava su svježa oaza, a iako će vas table upozoriti da nepozvani tu nemate što raditi, prema riječima voditelja daruvarske ispostave slivnog područja Ilova-Pakra Davora Novinca, dok god se tu ne kupate, ne lovite ribe, ne pravite derneke i ne ostavljate smeće, slobodno se možete šetati ovim obalama. Jer, one su javno vodno dobro, vlasništvo Republike Hrvatske, a daruvarska ispostava samo njima upravlja.

Ako krenete u obilazak ovih dana, nećete moći ne vidjeti stabla koja su nagrizli oštri zubi dabrova kao najbolji znak, da su se na obale potoka vratile životinje po kojima je ovaj potok dobio ime Dabrovac.

Lijepa vijest u ovo proljetne dane kada se okolna šuma doslovce zabijelila od prvih vjesnika proljeća – visibaba. Zimu smo dakle uspješno protjerali tamo gdje joj je na početku ožujka mjesto – u prošlost.

Šetala, razgovarala, istražila, napisala Vlatka Daněk

Na daruvarskom hipodromu danas ima najmanje – konja… (u prvom planu kontejner koji je služio za smještaj sudaca i uzvanika)

Kod osnivanja 1995. godine Konjički (kasnije Kasački) klub Daruvar-Pehovac-Končanica imao je 32 aktivna člana sa ukupno 64 konja. Hipodrom je građen većinom donacijama i sponzorskim radovima različitih daruvarskih poduzeća i pojedinaca. Na samu stazu ugrađeno je pet tisuća kubika kamenja…

Sudbina hipodroma danas je vrlo neizvjesna., a ovako spektakularno je izgledao nakon svečanog otvaranja 1997. godine

Kasačke utrke Daruvarčani su vrlo dobro prihvatili, na fotografiji se vidi koliko je puno gledalaca dolazilo na hipodrom i koliko je ograda puna sponzorskih oglasa…

Osnovna podjela širokog spektra sportskih natjecanja u kojima sudjeluju čovjek i konj su konjičke, kasačke i galopske discipline. Vrlo složeno za laike, to više što se ovim sportom u Hrvatskoj ne bavi puno ljudi. Dakle, ovo je kasački natjecatelj, vozač sulki, i njegov konj

Kako se ono kaže, za dobrim konjem se dobro praši…. Još 2008. daruvarski kasački klub imao je 7 registriranih grla i 4 vozača koji su sudjelovali u državnim utrkama u Oroslavlju i Osijeku. Danas klub više ne postoji…

Vratili ste me dvadeset godina unatrag, sa sjetom nam je rekao Vladimir Petranović, pozirajući uz pun ormar pehara …

… te stol prekriven različitim priznanjima, koje je stekao što na utrkama, što za uzgoj kasačkih konja.

Imanje na Pehovcu od gospodina Petrnovića je prije devet godina kupio jedan Belgijanac s planovima da tu sagradi pravi, moderni, konjički centar. Kada nije naišao očekivanu suradnju s lokalnom zajednicom, idejni plan izrađen za Pehovac realizirao je – ni za godinu dana – u Belgiji.

Olesja Wirnsberger (te njezine kobile Ana Lobel i Astra) alfa su i omega daruvarskog terapeutskog jahanja….

Zanimljivo je da je inicijativa da se i Daruvar priključi tada novom vidu pomoći djeci s poteškoćama u razvoju potekao iz gradske uprave a nakon jednog dopisa koji je prije petnaest godina stigao na adresu svih lokalnih uprava. U samim začecima terapeutskog jahanja uz Olesju Wirnsberger bile su Ivana Glumbić te Renata Bačić …

….a najdugovječnije volonterke su Martina Cipan i Jitka Jilek. Jahanje za djecu s poteškoćama u razvoju pruža tako potreban odmak od njihove dnevne rutine, pomaže u socijalizaciji i fizičkoj rehabilitaciji. Za napete i zgrčene mišiće nema ništa boljeg od prirodne masaže koja dolazi od fiziološke topline konjskih mišića i ritmičkih impulsa kretanja koji preko konjskih mišića stimuliraju one najdublje dječje.

Nakon godinu dana na Pehovcu te deset na daruvarskom hipodromu, terapeutsko jahanje danas se održava na Wirnsbergerovom brdu ponad hipodroma. Trenutno u Daruvaru kronično nedostaje volontera, ukoliko imate volje i vremena pomoći, Olesja i udruga Korak objeručke će vas prihvatiti. Da bi se postalo volonter nije potrebno znati jahati, pomoćnici samo hodaju u pratnji djeteta koje jaše.

Djeca vole jahanje a konji za terapeutsko jahanje biraju se po strogim kriterijima, to su mirni i poslušni konji, topli i privrženi ljudima. Terapeutsko jahanje je put na duge staze, ali rezultati znaju biti zadivljujući, naročito u socijalizaciji.

S Wirnsbegerovog brda u svako godišnje doba puca prekrasan pogled na Daruvar – ono bijelo polje, što se nazire kroz gole grane je snijegom zameten hipodrom…

…ovako je svojim fotoaparatom Olesja zabilježila kako je lijepo jahati netaknutom prirodom oko Daruvara…

…pa čak i po blatu i lokvama…

.. iza kraj, Olesja kao natjecateljka u daljinskom jahanju…

Svakodnevno konje možete vidjeti u AMB Horses, odnosno obiteljskom gospodarstvu Bukačevih….

Ako dođete u vrijeme hranjenja, ovakva slika će vas zateći odmah s makadamske ceste koja počinje kod table Doljani a vodi vas dolinom potoka Dabrovac…

Iako je strojarski tehničar, Vlatko Bukač je odlučio život posvetiti konjima, nastavljajući tradiciju oca Vladimira i dežanovačkog djeda Josefa. Svoju i budućnost svoje djece vidim tu a ne u Njemačkoj, kaže, kao i to, da mu, uz svesrdnu pomoć oca, treba još 24 sata dnevno da sve bude onako kako bi htio da bude…

Osnovna djelatnost Bukačevog AMB Horses je uzgoj sportskih konja zapadnoevropske genetike…

Domaća rakija i kobilje mlijeko, specijaliteti koje možete probati kod Bukačevih. U razvijenom svijetu kobilje mlijeko služi kao dodatak prehrani. Po okusu zaista sliči na pravi engleski čaj (onaj koji se pije s mlijekom).

Upoznavanje i jahanje na konju vrlo je zanimljivo i djeci i odraslima, koji mogu i na zahtjevnije poludnevni ili cjelodnevne ture po šumama i livadama u okolici…

Ako se najavite, rado će vas naučiti svašta o konjima…Jesi ti novinarko, zapamtila, jesam li ja dorat, vranac, alat ili sivac??

Priznajem… nisam…. pa samo pišem… jedan lijepi Bukačev konj…

… i još jedan, tko želi znati više kliknite na bukac-i-sin.hr

Umjetna akumulacija na potoku Dabrovac između Doljanskog brda i daruvarske Kalvarije u svako je godišnje doba dobra za šetanje…

…pa i sada u ovo doba, kada je drveće golo a trava siva od zime. Nažalost, na otočić usred akumulacije pješaci ne bi smjeli….

Ali zato mogu napraviti pješačku turu oko cijelog jezera te se odmarati u hladu nadstrešnice, koju vidite u desnom gornjem uglu…

Dabrovi su se vratili na Dabrovac! U Hrvatskim vodama procjenjuju da je riječ o jednoj obitelji s 5-6 jedinki koja je u Daruvar došla prije otprilike 3 godine. Nisu to oni domicilni, nekadašnji dabrovi koji su u Hrvatskoj posve izumrli, riječ je o američkim dabrovima, koji su prije koju godinu naseljeni u Žuticu kod Ivanić Grada i od tamo malo, po malo osvajaju nova područja idući uzvodno.

Za sada to su zaštićene životinje i nitko ih ne smije dirati, pa tako ni radnici daruvarskih Hrvatskih voda koji samo mrežom zaštićuju ona stabla, koja su za akumulaciju na Dabrovcu bitna. Kako će se ova populacija uvoznih dabrova, koje imaju veće zube neko nekadašnji i vrlo se brzo razmnožavaju, snaći u našem okruženju i što će mu to donijeti, tek će se vidjeti…

I evo nam napokon prvih vjesnika proljeća, visibabe zabijelile šumu kod Dabrovačkog jezera….

Jedan komentar

  1. Marijan Orct napisao:

    Zahvaljujem na još jednoj lijepoj šetnji Daruvarom i okolicom i nadam se da zahvaljujući Vama i još ponekim entuzijastima nikada ne zaboravimo takove ljepote.
    Pozdrav
    Marijan Orct

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

one × five =