prevnext
Menu

Kifla, prozor, klompe

Kifla, prozor, klompe

Ono što danas zovemo brend a u doba moga djetinjstva bilo je – prezime. Nije se govorilo Idemo kod postolara nego su se cipele nosile Kod Kavalira pa sam dugo mislila da je kavalir samo druga riječ za postolara. A kruh smo kupovali Kod Kolačeka, jer su, tumačila sam jednom prilikom posve ozbiljno mami, tamo nekad pekli kolače a sada samo kruh. I prođe pola stoljeća i ja vas pitam, kod koga kupujete kruh, kod Kolačeka ili u Imaku? Ili kod Kifle? A priču o najdugovječnijoj daruvarskoj obrtničkoj obitelji ispričao nam je upravo Kifla: „Iskreno, neki niti ne znaju da se zapravo zovem Josip“ rekao nam je Josip-mlađi, jer kruh je u Daruvaru počeo peći još Josip-stariji i to 1923. godine.

„Možda i prije, ali mi smo uzeli tu godinu za godinu početka, jer tada je položio majstorski ispit i mogao samostalno raditi“, ispričao nam je nad malom hrpicom starih fotografija. Jer Kolačekovi se nisu imali vremena fotografirati, već su samo vrijedno radili. Od stare prizemnice u današnjoj Jelačićevoj ulici u kojoj se nekad čekalo u redu za kruh a on se mogao platiti i „zapisivanjem“ u male teke i blokiće složene u kutiju na pultu, te plaćati jednom mjesečno, ostala je tek rekonstruirana slika u ulju. Do ulice dvije sobe i kuhinja, u kojima je obitelj živjela a u nastavku prema dvorištu pekao se kruh. „U tri parne peći velike otprilike 2×2 metra u koje je odjednom stalo 30 komada dvokilaša“, sjeća se Josip-mlađi dok gledamo fotografiju kako kao dijete pozira s djedom kod potpaljivanja peći.

Nakon Drugog svjetskog rata pekara je Kolačekovima najprije nacionalizirana, da bi bila vraćena, pa tako Vlado nije postao advokat, nego je u drugoj generaciji nastavio obiteljski obrt. Za razliku od Josipa-starijeg koji je slovio za strogog namćora (a takvog ga se sjećam i sa davnih godišnjih skupština Češke Besede gdje je bio uvaženi počasni član i gdje je uvijek imao što reći), Vlado Kolaček bio je blag i vesele naravi. I nije vršio nikakav pritisak na sina da krene njegovim stopama. I tako je ovaj postao rendgenolog i radio u struci, da bi se na kraju prekvalificirao i 1988. godine preuzeo obiteljski posao. Posve u skladu s nadimkom Kifla, kako ga zovu od djetinjstva.

U pekari danas radi i četvrta generacija Kolačekovih, Matea djevojački Kolaček, po struci prehrambeni nutricionist. Što će donijeti budućnost, tek će se vidjeti, jer trgovački centri nemilosrdno gaze obrte. „Ljudima je jednostavnije kupiti kruh tamo gdje obavljaju veliku kupovinu i tako, ako hoćemo opstati moramo ići dalje“, kaže Kifla i vadi nam podatke. Prije deset godina Kolačekovi su godišnje ispekli 239 tona kruha, prošle godine samo 64 tone. Ali zato 12 tona različitih kolača (službeno slastica), najnoviju Kolačekovu akviziciju. Posve u skladu s brend-prezimenom.
Mnoge daruvarske domaćice često „peku“ svoje kolače kod Kolačeka jer su to kolači kao domaći. „Iz prostog razloga, jer se rade posve ručno i po istim receptima po kojima se peče po kućama“ kaže Josip-Kifla koji objašnjava da je ime Imako, koji je obrt dobio povodom proslave 90. godišnjice postojanja bila želja Vlade Kolačeka a spoj je imena njegovih unuka – Ive i Matee Kolaček. „Naravno, moguće je da se jednom opet zovemo Kolaček“ razmišlja naglas dok nam priča još jednu zanimljivu priču, kako je u samom početku Josip-stariji osim pekare držao i slastičarnu i to u strogom centru Daruvara (kasnije Zdenka, danas picerija) ali mu je to bilo prekomplicirano a zarada mala, pa je odustao.

Ali zato je prije dvije godine Kolačekovima svoj slastičarski lokal u najam ponudila obitelj koja je pola stoljeća u Daruvaru nudila sladoled, krempite, šampite, baklavu i alvu. I danas se ta slastičarnica zove Crni, (iako su kolači Kolačkovi) a sve stare vrste sladoleda prave se i danas po receptu Crnog. Jer kao što smo rekli u uvodu, danas brend, nekad prezime – pardon nadimak. Koliko ljudi zapravo u Daruvaru zna, da je slastičarnicu Crni zapravo vodila obitelj Behadina Meždija?

Iako je obrt Imako koji vodi obitelj Kolaček najdugovječniji daruvarski obrt (neprekidno postoji od 1923. godine) tamo nismo mogli snimiti nikakav stari stroj, jer ga u pekari jednostavno nema. Posve druga je priča par kuća dalje, kod Klubičkovih u Svačićevoj ulici. Tu je 1921. ili možda godinu kasnije stolarski obrt otvorio Klubička Franjo-stariji a već 1925. kupuje do tada iznajmljenu radionicu od banke na dražbi. U njenom osuvremenjivanju ne štedi na novcu i uz pomoć brata, koji radi u Sloveniji, odande u Daruvar stiže 1927. (vjerojatno ne nova) hobl mašina, to jest blanjalica. „Osnovni stolarski stroj sa dvije blanje“ objašnjava nam Dalibor Klubička. „Pokretao ju je elektromotor a snaga se prenosila sistemom remena, koji su stavljali u rad pojedine strojeve. Jer iako je Daruvar već u to vrijeme imao struju, bila je slaba, pa je u odjednom mogao raditi samo jedan stroj.“

Stolarsku radionicu u kojoj su uvijek radila tri-četiri iskusna majstora i po dva naučnika preuzeo je nakon Franje-starijeg, Franjo-mlađi. Ni on nije navaljivao da mu sin postane stolar, pa je Dalibor postao profesor likovnog odgoja i tako i započeo svoju radnu karijeru. No, u općoj euforiji devedesetih „idemo svi u poduzetnike“, Dalibor se prekvalificirao i kao treća generacija Klubičkovih preuzeo obrt s planom osuvremenjivanja proizvodnje. „Nažalost, pokazalo se da za neku ozbiljnu proizvodnju ovdje u ovim skučenim uvjetima radionice i dvorišta jednostavno nije bilo mjesta“, kaže Dalibor. A onda je došao PDV te zadnji čavao na lijes ove obiteljske obrtničke radionice, obaveza vođenja kompletnog knjigovodstava sa svim knjigama, pa 2005. definitivno zatvorena.

I tako Dalibor opet uči školsku djecu crtati i već odavno nije upalio onaj stari hobl, ni bor-mašinu koja se nalazi odmah do nje a koja je opet osnovni stroj za pravljenje građevinske stolarije. „Kao dijete uvijek sam se igrao u radionici, upijao, gledao, učio, tako da mi nije teško palo da nakon završenog fakulteta naučim raditi s drvetom“, kaže kao i to da nije baš stigao sve savladati, ali stol i stolice bi napravio još i danas.

„Nakon Drugog svjetskog rata obrtnicima je bilo jako teško, država ih je jako stisla, tako je i moj tata zbog neke narudžbe koju mu je jedan učitelj platio sa dvije vreće pšenice završio u zatvoru. No onda su stigle pedesete, paradoksalno najbolje godine za obrtnike jer su bile velike potrebe za svačim a industrijska proizvodnja je bila slaba. Tada se u našoj radionici naveliko radio namještaj – oni poznati zeleni kredenci za kuhinje, štokrle, kreveti, ormari te kompletna stolarija za kuće, koje su se gradile. Kada se sve to počelo industrijski proizvoditi, naša se stolarska radionica prebacila na pogrebnu opremu. I od toga se moglo živjeti, dok krajem osamdesetih nije postalo demode voziti mrtvački sanduk na traktorskoj prikolici a komotnije sve naručiti od pogrebnih poduzeća, koja su nudili kompletnu uslugu“, kaže zadnji stolar u obitelji Klubička. Iako nikad ne reci nikad, jer skoro stoljetni hobl još je uvijek funkcionalan, samo ga treba upaliti: „A za dobrog stolara uvijek će biti posla jer i u današnja vremena treba namještaj po narudžbi…“

Osim priča o daruvarskim obrtničkim porodicama, zanimljiva bi bila i ona o „cimerima“ i raznim natpisima i oznakama, kojima su reklamirali svoje službe. Kao dijete u pamćenje su mi se urezala dva – jajoliki komad sjajnog metala koji je visio iznad brijačke radnje te klompe na dugom štapu koje su jedno vrijeme visjele s obje strane ulice a na zadnjim kućama prije današnjih semafora na križanju Jelačićeve i Gajeve. Na vrata one veće, katnice i sama sam zakucala 1975. godine i uz pomoć starice u jednoj praznoj sobi – osim mora klompi pronašla one svoje veličine. Trebale su mi za ples pa sam mnogo puta uljem premazivala krutu kožu da mi ne reže bose noge. Plesala sam rado, pa su se kao draga uspomenu te klompe nekoliko puta selila sa mnom, da bi i danas već crvotočnog drva ali još uvijek krute kože visile u šupi.

Nažalost, fotografije o nekadašnjem klomparskom obrtu obitelji Novaković više nisu u Daruvaru, otputovale su u Ameriku gdje živi Josip Novaković američki Daruvarčanin. Nakon daruvarske gimnazije školovao se na Vassaru, Yaleu i sveučilištu u Austinu te postao pisac i učitelj kreativnog pisanja. Dobitnik je više nagrada i spisateljskih stipendija a njegove tekstove često možete pročitati u Jutarnjem listu. I vrlo često sjeti se u njima Daruvara i ljudi i događaja u njima i čovjeku bude drago, kada to pročita. Kao što je zgodno čitati o Daruvaru u zbirkama Novakovićevih priča, koje možete posuditi u gradskoj knjižnici. Te u njima hvatati sve nepreciznosti, nastale jer prevoditelj s engleskog ne pozna daruvarski kraja, toponima i ljude.
I dok Milana Pavića još i neke turističke brošure i stranice o našem kraju i spominju, Josipa Novakovića niti jedna. Šteta, jer imali što bolje nego se turistički okoristiti odjekom nečije medijske slave.

Šetala, slušala i zapisivala Vlatka Daněk

Josip-stariji i Josip-mlađi odnosno djed i unuk Kolaček 1964. godine ispred jedne od parnih peći koje su se ložile drvima i u kojima se kruh pekao sve dok u Daruvar nije stigao plin. Tada su srušene i danas od njih nema ni traga.

Josip Kolaček-stariji osnivač pekarskog obrta Kolaček izučio je zanat u Daruvaru, kamo su ga iz rodnog Brestovca poslali roditelji na nauk. Obitelj se u Slavoniju doselila iz Češke, iz oblasti Moravska ali se više ne zna točno iz kojeg mjesta. U drugoj generaciji pekaru je vodio Vladimir-Vlado Kolaček, kojeg ste često mogli vidjeti kako …

…sa sestrom Mirom prodaje kruh u pekari. Obratite pažnju na dvokilaše, koji su nekad bili uobičajena mjera za kruh kao i na kutiju s blokićima na pultu, u koje se zapisivala kupovina kruha ili prebijala predanim brašnom…

Jedna od rijetkih fotografija na kojoj se vidi stara pekara, kao i red ljudi koji je svakodnevno ovdje navraćao. U bijeloj kuti Vlado Kolaček, koji je pekaru preuzeo nakon Drugog svjetskog rata i vodio do 1988. godine kada ju preuzima Josip Kolaček mlađi.

Proslava 70. godišnjice pekarskog obrta Kolaček bila je prilika da se slikarski rekonstruira nekadašnji izgled kuće u kojoj je obitelj do sredine pedesetih godina do ulice stanovala a u dvorištu pekla kruh. U to vrijeme iz banatskog brašna te brašna domaćih mlinara Vašatke, Moučke, Bernašeka, Bedija.… (Autor slike je Vjekoslav Lavo Masten)

Ljudi sve više kruh kupuju u velikim centrima – prije deset godina pekari Kolaček cisterna brašna stizala je iz Valpova svaki mjesec, sada jednom u dva mjeseca. Pekarstvo Kolaček svake godine proizvede manje kruha ali zato više kolača – od prije dvije godine možete iz kupiti i u slastičarnici koja nosi tradicionalno ime Crni…

… a po nekadašnjem nadimku vlasnika. Zanimljivo je da je u svojim početcima Josip Kolaček stariji osim pekare državo i slastičarnicu – u strogom centru Daruvara, gdje je danas picerija Venecija.

Franjo Klubička stariji u mladim danima pozira s biciklom na pragu roditeljske kuće u Brestovcu. U to vrijeme Franjo i brat mu Ferdo imaju zajedničku stolarsku radionicu u Končanici.

Franjo Klubička stariji otvorio je u Daruvaru stolarski obrt 1921. ili 1922. godine i to kapitalom koji su braća podijelila nakon prodaje roditeljske kuće u Brestovcu. Na fotografiji je u starijim danima i to vjerojatno na jednom ribičkom natjecanju na Crnaji, gdje je bio u ulozi suca. Ribolov je bio omiljeni hobi Franje starijeg.

U drugoj generaciji stolarsku radionicu je vodio Franjo Klubička mlađi, desno sa suprugom u daruvarskom parku u mladim danima, lijevo u dvorištu stolarije u penzionerskim.

Ovako je izgledala stolarska radionica Klubička u Daruvaru devedesetih godina, Franjo mlađi stoji kod takozvanih bokova, preše u kojoj se drvo stezalo prilikom lijepljenja. Bokovi su i danas u radionici, ali već davno izvan upotrebe…

Najstariji stroj u stolarskoj radionici je hobl mašina koja je u Daruvar stigla (vjerojatno ne nova) iz Slovenije zaslugom trećeg brata Ferde Klubičke, koji je bio postolar. Bio je to vrlo moderan stroj za to vrijeme, koji je pokretao elektromotor a i danas može izvrsno blanjati, kaže Dalibor Klubička, treća generacija u stolarskoj radionici.

Prije Drugog svjetskog rata Franjo stariji nije štedio novca da strojevima opremi radionicu, odmah do hobla je bormašina, kojom se rade utori za spajanje. To je osnovni stroj za izradu vrata i prozora, odnosno građevinske stolarije koju su Klubičkovi na veliko radili pedesetih godina.

Svaka generacija kupovala je nešto novo, ovo je brusilica iz 60-ih godina kada obrt već vodi Franjo mlađi…

… a ovo su fezen i mali bancek, odnosno potezna pila iz devedesetih godina, kada je obrt u trećoj generaciji vodio Dalibor Klubička. PDV te obbeza da i mali obrti vode sve poslovne knjige, uz nedostatak prostora za proširenje i modernizaciju radionice, dovele su na kraju 2005. godine do definitivnog zatvaranje obrta stolarija Klubička.

Na fotografiji iz arhiva obitelji Klubička vidimo upravni odbor Udruženje obrtnika Daruvar u (možda) pedesetim godinama a ispred Češkog doma. Na poleđini fotografije čitamo Veber Zoltan, Županić Mirko, Baltić Đuka, Lavička Vjekoslav, Kanjski Antun, Božičković Ivan, Homan Franjo, Tomek Adolf, Fleger Branko

Budući postolari ponosno poziraju 1957. godine ispred zgrade svoje Obrtničke komore,kako čitamo na tabli kod ulaza…

A ovako ta tabla na zgradi Obrtničke komore u Jelačićevoj ulici 15 (tik do pekare Kolaček) izgleda danas….

To je jedna od rijetkih zgrada u Daruvaru kojoj možemo točno odrediti godinu gradnje i to zahvaljujući godini 1909. koju čitamo iznad ulaznog haustora. Zgrada je simetrično koncipirana, na fasadi vidimo historicističke motive, ispod strehe je ukrasni vijenac, oko prozora korintski stupovi…

…ako dignete pogled iznad veže vidjet ćete reljef s vinskom bačvom kutnim metrom, oznakom obrtničkog ceha…

…samo dvije kuće dalje stara, predratna reklama. Nekada se dalo lijepo pročitati Belobrajdić, krojač

.. pozorni promatrači još uvijek će iznad željezne rolete u dugo zatvorenoj bojadisarkoj radnji pročitati, da ju je u Preradovićovoj ulici držao Franjo Korošić….

Klompe iz radionice obitelji Novaković o čemu možete više doznati u knjigama priča Josipa Novakovića, Daruvarčana koji je studirao u Americi, postao pisac i učitelj pisanja a već koju godinu živi u Kanadi.

1 mjesec, 2 tjedans prije Komentari isključeni za Kifla, prozor, klompe