prevnext
Menu

Iš zimo, iš, iš, iš

Iš zimo, iš, iš, iš

Je li vam dosta ove duge, hladne zime? Neće ona nas lako napustiti, ako joj pošteno ne pokažemo zube. I zato danas naglavačke uranjamo u jedan mistično-ritualni svijet prizivanja proljeća koji je bez ičije pomoći preživio do današnjih dana. Imamo ga u prvom susjedstvu i to je pravi nebrušeni turistički dijamant vrhunske etnografske čistoće. Već je dva puta gostovao na uglednim manifestacijama u Zagrebu a prošle subote i na međunarodnom festivalu u Viru. I zato bi bila šteta da u nedjelju  26. veljača ne odete vidjeti Končaničke češke „maškarade“.

Čistunci će možda reći da šetnja Končanicom baš i nije šetnja Daruvarom, ali ovo naselje već je bivalo u sastavu kotara, pa općine Daruvara, pa će to jednom (u toliko najavljivanom okrupnjavanju mreže lokalne samouprave) možda opet biti. No, mnogo je važniji razlog što su končaničke maškare ne samo prava vizualna atrakcija koja samo čeka da ju netko kanalizira u turističke svrhe, već zaista vrijedan običaj. U rangu mnogo poznatijih zvončara i buša, samo što ga mi domaći uzimamo zdravo za gotovo i zapravo ga malo poznajemo. Također smo ga skloni proglasiti tek za puku malu seosku zabavu, s mnogo alkoholnih para i seksualnih aluzija ne shvaćajući, da je baš to ono što maškare i moraju biti.

Ali tako vam je to kod običaja, oni su uvijek vezani za neko lokalno područje, teško se objašnjavaju i teško ih shvaćaju tamo gdje se ne drže. Pa bilo to i u prvom susjednom kraju. I zato ćemo danas sve razjasniti, jer kod „maškaráda“ sve je ne samo kristalno jasno, nego strogo propisano i – sve ime smisla. A to znamo, jer je o tome pisala rođena Daruvarčanka a danas kustosica u Etnografskom muzeju u Osijeku Vlasta Šabić:

Pokladna povorka u Končanici ima gotovo obredna značajke i vrlo razrađene stalne likove s ulogama. Njezina struktura, koja je još uvijek prihvaćena od čitave seoske zajednice, ukazuje na kontinuirano prenošenje većine njezinih tradicijskih crta…

Živjeti na selu nikada nije bilo lako, trebalo je teško i naporno raditi i nadati se da suša, kiša, tuča ili grad neće uništiti žetvu i donijeti glad u duge hladne, mračne dane zime koje je teško pregurati i uz dovoljno kruha na stolu i ogrjeva u drvarnici. I zato nije čudno što su se svi veselili prvim znacima proljeća, koje je trebalo donijeti zamah svemu, začetak novog života na svim područjima. Ljudi su tjerali zimu i slavili dolazak onog ljepšeg, toplijeg i sitijeg dijela godine.

Tako nekako tumače znalci ishodište svih pokladnih povorki na ovom svijetu i one su osnova i končaničke. Prema istraživanju etnologinje Šabić, maškare u Končanici održavaju se od druge polovice 19. stoljeća i imaju sve karakteristike iskonskog narodnog običaja. Za razliku od novostvorenih žetvenih običaja (Dožinke ili Obžinke), koji su u Daruvaru Česi pokrenuli (tek) 1925. godine u cilju očuvanja svoje kulture, za „maškaráde“ u Končanici nikad se nije brinuo nekakav odbor ili drugo tijelo a one su ipak preživjele. I to ne samo preživjele, nego su se vrlo uspješno prilagodile vremenu, ne gubeći ništa od svoga iskona.

Kako nam govore stare fotografije, već više od pola stoljeća u stalnu postavu končaničkih „maškaráda“ spada muzika te 13 likova koji su vrlo slikovita kombinacija onih tradicionalnih čeških, koje su doseljenici ovamo donijeli i onih koje su ovdje zatekli. Prednji dio povorke čine Laufer, Turčin i Plesači uz pratnji orkestra. U zadnjem, raspojasanom dijelu idu četiri para likova: Dimnjačar s Babom, Koritar i Koritarka, Židovi, te Ličan s medvjedom. Medvjed je oduvijek najpopularniji lik ove mesopusne povorke jer čini najluđe stvari, (simbolički) „povaljuje“ djevojke i žene te se (doslovce) penje na bandere. (Što „rade“ drugi likovi češke končaničke pokladne povorke  i zašto, doznati ćete u foto-galeriji.)

Da Končanica zaista živi za svoje „maškaráde“, da tu djeca od malena znaju da jednom žele biti dio mesopusne povorke potvrdili su nam i u obitelji Miroslava Havraneka, koji se prisjetio godine 1973. kada je kao mladi šegrt prvi put sudjelovao u maškarama. Morao je pitati svog majstora za slobodan dan, jer tada je povorka išla selom na sam pokladni utorak, pa je nije mogla pratiti nikakva omladina, kako je to običaj danas, jer je u to vrijeme bila u školi. I još je jedna razlika tada i sada, tada su muzičari bili mnogo stariji nego danas, kada maškare u cijelosti pripadaju mladima. No jedno je ostalo isto, uvijek je u selu bilo onih koje puštaju i onih koji ne puštaju maškaráde u dvorište i iako se neki pravdaju da to puno košta – jer po običaju, domaćin plati svakom paru maski posebno, i njegova je odluka hoće li dati svima jednako ili nekome više a nekom manje – praksa pokazuje, da je to samo izlika.

A novac je nekad davno bio i razlog za svađu i tuču, pričao je gospodinu Miroslavu njegov djed. Tada su selom išle čak dvije povorke, s gornjeg i donjeg kraja, pa kad bi ovi brži prešli u teritorij one druge, bivale su zaposlene i šake.

I za sam kraj nekoliko zanimljivosti, u dugoj končaničkoj mesopusnoj tradiciji bivalo je godina kada se nisu održavale, nakon Drugog svjetskog rata su i zabranjivane, ni danas nije jednostavno ishoditi sve dozvole, jer riječ je o državnoj cesti koja baš nema razumijevanja za „zatvaranja“ iz takvih razloga. Na sreću, danas u Končanici još uvijek živi dovoljan broj mladića – jer tu se tradicija poštuje, u kostimiranoj povorci idu samo neoženjeni dečki  – potrebnih da se povorka formira, u susjednom Daruvarskom Brestovcu više za to nema snage. A šteta, jer u njihovom su slučaju češko-hrvatski utjecaji iznjedrio malo drugačije likove (više u foto-galeriji).

Cijeli maškarni dan u Končanici ima neodoljiv šarm i neponovljivu atmosferu i ako ih do sada niste vidjeli, ispravite propušteno. Najbolje ćete ih doživjeti iz prve ruke, u nečijem dvorištu pa je to krasna prilika da posjetite davno neviđenu rodbinu, kumove, prijatelje i znance. Ili jednostavno kada vam to odgovara potražite povorku po selu i malo joj idete u pratnji. I nemojte zaboraviti da tog dana tamo sve ima svoj magijski ritualni karakter, da za to morate izvođače počastiti, njihove radnje „otrpjeti“ i sve potvrditi žesticom. Jer to naprosto uz mesopust ide, odnosno, udijelite dečkima koju kunu, zaslužuju to.

Ili vi ne želite svojoj porodici i svom kućnom gospodarstvu prosperitet, da dobro rodi na polju, da kokoši dobro legu, da dimnjak ne uhvati, da imate što prije puno dvorište pilića, purica, prasića, pačića? Vi ne vjerujete da zimu moraju otjerati strašne maske što dalje od naših plotova? A zašto se onda uhvatite za dugme svaki puta kada sretnete dimnjačara? Za svaki slučaj – iako u to ne vjerujte?

Istražila i zapisala Vlatka Daněk

Nedjelja je prije pepelnice, pet je sati ujutro a u Češkom domu u Končanici, živo je kao u košnici. Salom se razliježu reski zvuci truba, veselo klikće harmonika, iz kuhinje miriše kuhana rakija, dok seoski mladići uz pomoć djevojaka ritualno postaju „maškáradi“.

Pucnjava biča označava da je vrijeme da se maškarna povorka u kojoj po tradiciji sudjeluju samo muškarci, u mrkli mrak zaputi na svoj prvi zadatak – traženje medvjeda. Uz veliku asistenciju svih koji ne žele propustiti događaj…

Povorka stiže u dogovoreno dvorište (obično jedne od mladih seoskih djevojaka), tu već mirišu svježe ispečene krafne. Muzika svira sve u šestnaest, dok likovi iz zadnjeg dijela povorke traže onog koji nedostaje i bez kojega ne mogu krenuti u obilazak selom – medvjeda. Uz glasno navijanje sve prati vrlo veliki broj gledalaca a posebna su atrakcija razni „lažni medvjedi“ kao i eventualno završno „pozivanje medvjeda“ – u slučaju da se uz asistenciju domaćina tako dobro sakrio, da ga mašakáradi nisu mogli pronaći

Uto evo i zore i povorka se upućuje na početak sela (jedne se godine počinje s jedne a druge s druge strane). Lauferov je zadatak da pucanjem biča najavljuje kretanje povorke po selu, te da kao njen prethodnik pita domaćina, da li prima maškare u svoje dvorište. (Što obično već signalizira uz plot poredani ukućani te štokrle i stolići s kolačima i pićem).

prednji, takozvani lijepi dio povorke spada i Turčin koji predvodi Tanečníky (Plesače). U povorci se kreću vrlo efektnim plesnim poskočnim korakom popraćenim pljeskanjem iznad glave. Končanička maškarna povorka je vrlo slikoviti spoj tradicijskih likova, koje su Česi sa sobom donijeli iz svog starog kraja i novih likova koje su ovdje zatekli. Prvi od nekoliko njih je upravo je Turčin…

U korak Plesačima i tijekom cijelog dana maškarama svira glazba. To nije ni jedan konkretni sastav, kapela ili pleh-muzika već za tu priliku ad-hoc skupljena grupa muzičara koja pred kućom domaćina svira prema željama.

Ponekad je to i tužna pjesma. U godini u kojoj je kuća „u koroti“ i maškare tuguju. Skinutih šešira i u stavu mirno odaju počast članu obitelji, koji više nije među živima. Iako se te godine ne veseli i ne pleše u dvorištu tog domaćina, on na ovaj simbolički način „prima“ proljeće.

Tamo gdje je sve u redu, zima se tjera pjesmom, veseljem i plesom. Nakon Laufera, u dvorište stižu Turčin i plesači, sa svima se obredno rukuju, pozdravljaju te plešu sa svekolikom ženskom populacijom…

Zimu smo definitivno odagnali, na redu je „otključavanje“ proljeća. Takozvani zadnji ili ružni dio povorke predvode Bába a Kominík iliti Dimnjačar sa svojom Babom, čija marama skriva „djetešce“. Prije je Baba „krala“ jaja sa gnijezda i spremala ih u svoju (tada veliku) košaru a dimnjačar je ulazio u kuće „kontrolirati“ peć….

… i jao si, koja je domaćica zaboravila očistiti pepeljarnik, cijeli sadržaj završio je rasut po kući i dvorištu. Danas Dimnjačar uglavnom dijeli sreću svojim crnim rukama, koje svako malo umače u čađu u svojoj torbici…

…i nitko zapravo ne želi izbjeći simbolički čađavi otisak sreće na licu. Osim možda djece, kojima Dimnjačar pošteno nagaravi obraze…

Uto u dvorište stižu Koritar i Koritarka – likovi koje su Češki doseljenici preuzeli od mjesnog stanovništva a predstavljaju nekadašnje romske pokućarce koji su po selu prodavali svoje drvene proizvode.

U prijašnjim vremenima Koritarka je sa sobom nosila i necky – malo drveno korito, danas su to samo razne kuhače koje Koritari „nude“ domaćinima…

Stiže strah i trepet, „Židovi“ s crnim maskama, dugim nosevima „napirsingiranim“ špenadlama, kojima pokušavaju „ubosti“ djecu. Obučeni u šarene rese, lupaju štapovima na kojima su pričvršćeni zvončići i općenito stvaraju pomutnju i buku u dvorištu…

Visoke i špičate kape „Židova“ oblijepljene su vrlo eksplicitnim erotskim fotografijama. Ova u osnovi arhetipska maska u današnje vrijeme može biti uvredljiva za dijelove građana, pa su „gole fotografije“ za zagrebačku Smotru folklora zamijenjene ružicama. To je jedina izmjena koju je glavni stručni savjetnik tražio kada su Končaničke maškare dobile poziv na sudjelovanje na ovoj prestižnoj međunarodnoj smotri.

Medvjed je nesumnjivo najpopularnija maska končaničkog masopusta – sve počinje njegovim jutarnjim traženjem a njegovim ludorijama i završava. Ličan je još jedan od mjesnih elemenata stopljen s tradicijskom maskom koja ima naglašene muške atribute. To je arhetipski simbol „otvaranja plodnog razdoblja godine“.

Zašto je Ličan sav u plavom, ne zna nitko kao i zašto mora tijekom trajanja maškara polako zarezivati svoj plavi štap, tako da ga do kraja dana prepolovi. Vriska, cika, vika i smijeh kada medvjed počinje svoj lov na djevojke i žene….

Nakon hvatanja, slijedi ritualno „povaljivanje“. Zahtjeva to posebnu tehniku, da se ne ozljedi ni medvjed ni žena. Naravno, riječ je o u osnovi o arhetipskom prizivanju blagostanja….

….što se na seoskom dvorištu nekada mjerilo količinom svekolikog podmlatka i to svi znaju i nitko se ne ljuti na medvjeda. Istu simboliku nalazimo i u lascivnom „stavljanju metle“ djevojkama između nogu, što zna raditi Dimnjačar.

Oko podneva povorka se vraća u Češki dom ispred kojeg ih opet dočekuje mnoštvo gledatelja. Maškare plešu, pružaju svima priliku da se s njima fotografiraju a onda se odmore uz zajednički ručak, što je u ovom stopedesetogodišnjem običaju relativno novija praksa. U toj pauzi oni koji će jednom biti Lauferi demonstriraju pucanje bičem, a rade to i muškarci u najboljim godinama, prisjećajući se kako su oni nekad bili Lauferi.

Tradicija zajedničkog fotografiranja Maškaráda (obično bez maski na licu) zajedno s muzikom u centru sela vrlo je dugačka. Ovako je to izgledalo prošle godine a cijeli tijek pokladnog dana vidite zahvaljujući mjesnom fotografu, Foto Goldyju…

… zahvaljujući arhivi njegovog rođaka, Foto Strikana, koji je na filmove zabilježio događaje u Končanici na prijelomu šezdesetih i sedamdesetih godina, vidimo i kako je to zajedničko fotografiranje izgledalo tada. Sve tradicijske maske su tu, tu je i mnogo gledatelja, samo što su tada muzikanti bili stariji…

…danas u maškarnoj povorci dominiraju mladi i vrlo mladi muzikanti, što je nova tradicija kao i Malí maškarádi, odnosno male maškare. Zastanak u centru prilika je da se fotografiju i oni a ova nova tradicija za etnologinju Vlastu Šabić najbolji je dokaz da pokladni običaji u Končanici nisu puka povijesna predstava već živi običaj koji se razvija.

Nakon odmora, povorka kreće u drugi dio sela i sve se nastavlja kako je propisano. Na čelu kolone laufer sav u bijelom s bijelom pregačom ukrašenom ružmarinom, u visokim crnim čizmama i visokom špicastom kapom ukrašenom crvenom vrpcom. Tu kapu Laufer najčešće drži u ruci, jer bi na glavi smetala dok puca bičem

Slijedi ga Turčin, sav u crvenom, s fesom na glavi, ordenjem na prsima te mačem u ruci, koji predvodi plesače, čije marame skladno lepršaju zrakom. Postojeći kostimi prelaze s generacije na generaciju, ali vremenom se toliko istroše da je potrebno sašiti nove.

Likovi čine razne psine svima koji se muvaju ili prolaze uz povorku. U to spada i zaustavljanje automobila i traženje „carine“ za prolaz, što na ovoj fotografiji čini Baba s Dimnjačarom…

…Koritari i Židovi i dalje nutkaju domaćine da kupe kuhače ili zečeve….

… a medvjed se na komandu Ličana penje na banderu. Iako je već poslijepodne za petama povorke ide mnogo mladih – običaj koji prije nije postojao a danas ga vjerojatno omogućuje to što povorka selom ide nedjelju prije pepelnice

Nakon obilaska cijele Končanice maškare odlaze i na Otkope. I tu je sve kako treba biti, doček…

…ples i večera koja se krčka u kotlu.

Na kraju se dečki vesele dobro obavljenom poslu. S pravom. Što mislite, koliko kilometara imaju u nogama?

Maškare u Končanici 1973. godine, bile su to prve maškare tada šegrta Miroslava Havraneka koji je morao tražiti slobodan dan jer su u to vrijeme maškarádi selom krstarili na sam pokladni utorak

Tri generacije Havranekovih kao maškarádi, otac Miroslav kao Dimnjačarska baba sedamdesetih, sin Alen kao plesač devedesetih (braća Dalibor i Alen ukupno su sedam puta u raznim likovima sudjelovali u končaničkim maškarama) te Alenova kći, Miroslavova unuka kao Mala maškara koju godinu kasnije

Nažalost, maškarna tradicija u susjednom Brestovcu je zamrla. Na ovoj fotografiji iz 2003. godine možemo vidjeti da je to bila jednako slikovita povorka ali s malo drugačijim tradicijskim likovima. Na njenom čelu je također bio Laufer (prvi zdesna) iza kojeg je u povorci išla takozvana Armada – tri para maski koje je od Židova štitio i branio Strakapoun (Šarenko – na fotografiji drugi zdesna – poseban lik kojeg u končaničkim maškarama nema a čije odijelo je prošiveno sitnim krugovima od nekoliko slojeva šarenih tkanina iskrzanih na rubovima). U armadu su spadali Kasíř a Bilá Paní (Blagajnik i Bijela gospođa), Červený pán a Červená paní (Crveni gospodin – po odjeći vrlo sličan končaničkom liku Turčina i Crvena gospođa) te Mistr kominický s Kominíkem (Dimnjačarski majstor i Dimnjačar). Na kraju tu je i Rođo te Ličanin (za razliku od Končaničkog sav u crvenom) s medvjedom.

O Brestovskim (lijevo) i Končaničkim maškarami (desno) više možete pročitati u knjizi Kalendarski običaji Čeha u daruvarskom kraju (Jednota 2002.) čija je autorica kustosica Etnografskog muzeja u Osijeku etnologinja Vlasta Šabić.

2 mjesecs prije Komentari isključeni za Iš zimo, iš, iš, iš