prevnext
Menu

Daruvarski tvornički dimnjaci

Daruvarski tvornički dimnjaci

Sudeći po količini tvorničkih dimnjaka, koji su krajem 19. stoljeća veselo pućkali u nebo iznad Daruvara, bio je naš grad prava privredna velesila. Vjerojatno najstariji dimnjak parao je nebo tik ispod današnjih semafora na raskrižju Radićeve i Zrinske ulice, jer tu je još prije Tüköryjevih (1880.) bila parna pilana, koju su oni preradili na mlin, da bi se kasnije tu smjestila Daruvarska ljevaonica i tvornica strojeva, još kasniji Dalit.

(Od cijelog ovog industrijskog kompleksa danas je ostao tek pusti ćošak i zapušteni travnjak u krugu bivše tvornice te zgodna priča o tome, gdje se danas nalazi ovaj stari dimnjak – u Svačićevoj ulici. Naravno, ne kao dimnjak, već kao cigle iz bivšeg dimnjaka. Kada krajem pedesetih godina Dalitu više nije bio potreban, opasan posao rušenja dimnjaka pogođen je po sistemu –  mi tebi ne platimo, ali tvoj je sav materijal.)

Drugi daruvarski tvornički dimnjak je bio onaj koji je dominirao dvorištem pivovare. Ovaj najstariji industrijski pogon u Daruvaru, osnovali su još Jankovići a 1893. dobio je nove, građanske vlasnike. Pollak, Crner i Dobrović su te iste godine pivovaru modernizirali i vjerojatno je upravo tada dobila svoj veliki visoki dimnjak, koji vidimo na fotografijama snimljenim prije Drugog svjetskog rata.

(Vrlo je lako moguće da je ovaj dimnjak postojao sve do početka sedamdesetih godina, kada je na njegovom mjestu niknula nova varionica. Iako dimnjaka više nema, naša srca grije saznanje da ovaj najstariji industrijski pogon u Daruvaru još uvijek postoji i radi.)

Nakon pivovare visoki dimnjak niknuo je u Daruvaru i godinu dana kasnije, 1894. godine. Tada je na istočnom predgrađu trgovišta, podno brda od ilovače, David Štern osnovao parnu pilanu i tvornicu opeke. O toj tvornici koja je tada proizvodila punu ciglu i crijep pronašli smo još samo jedan zapis – da je Ciglana Daruvar bila prvo samostalno poduzeće koje se izdvojilo iz Radnika, poduzeća koje je u Daruvaru nakon Drugog svjetskog rata objedinjavalo građevinsku industriju i operativu.

(Ovaj dimnjak najduže se zadržao u našem gradu, nakon definitivnog prestanka rada Ciglane 1986. ili početkom 87. pružio je Daruvarčanima mogućnost da promatraju spektakularni prizor njegovo rušenja, odnosno nestajanja ciglu po ciglu – vidi foto-galeriju.)

Četvrti robusni visoki dimnjak donio je Daruvaru jedan vrlo krhki proizvod – staklo, zbog kojeg naš grad spominju sve hrvatske enciklopedije. Nakon što se početkom 18. stoljeća prvo staklo u Hrvatskoj počelo taliti u Gorskom kotaru, slijedeće manufakture niknule su na Zvečevu (kod današnjeg Jankovca) te u Ivanovom Polju (na predjelu kojeg i danas stariji ljudi zovu „staklana“ odnosno „steklany“). I tu su proizvodnju pokrenuli Jankovići a nakon njih se tu smjenjuje nekoliko židovskih zakupnika. U 1805. godini to bila je jedina tvornica u županiji, koja je ostavila pisani trag o svojim proizvodima i cijenama.

U staklani u Ivanovom Polju radili su uglavnom Nijemci i Česi a sirovina – kvarcni pijesak kopao se podno Gornjeg Daruvara i Lipovca. Staklana je tako dobro prosperirala, da 1907. godine „Franjo Urner i Josip Fuchs sele staklanu u Daruvar“. Neki autori su precizniji, pa pišu, da je to bilo u „novu sagrađenu zgradu… tik do kolodvora“. Koliko je veliki i razgranati tvornički kompleks tada postojao u neposrednoj blizini željezničke stanice lijepo vidimo na starim razglednicama.

Sastoji se zapravo od četiri samostalne zgrade – najbliže pruzi je „pogon za otpremu“ do kojeg vodi i slijepi željeznički kolosijek. U pozadini ove najmanje zgrade nalazi se velika trokrilna prizemnica (danas napuštena zgrada DIK-a Gaj a prijašnjeg Javora) čije dvorište završava kraćom ali višom zgradom i impozantnim dimnjakom – možda je upravo to „zgrada nove staklane“. U cijeli kompleks spada još jedno dugačko samostalno krilo (koje je služilo za smještaj radnika),sudeći prema razglednicama očito sagrađeno kasnije.

 Kao i staklana u Ivanovom Polju, daruvarska je proizvodila predmete za svakodnevnu upotrebu, čaše, bokale, krigle. Iako neki autori pišu da su to bili „uglavnom grubi proizvodi“ neke daruvarske obitelji i danas čuvaju kićene i pozlaćene setove za koje porodična predaja govori, da su djelo daruvarskih staklara. Pa zašto im ne vjerovati. Neki od onih 250 radnika, koji su tu radili sigurno su bili i pravi majstori, koji su znali po narudžbi izraditi i bolje stvari, nego što je staklana uobičajeno nudila na tržištu. Nakon godina prosperiteta, europsko je tržište preplavilo jeftino staklo iz Njemačke i Češke i daruvarska staklana prestaje s radom, neki autori pišu 1925. a neki 1928. godine.

Kada je srušen staklarski dimnjak i „prepolovljena“ zgrada talionice, ne znamo, iako (po starim fotografijama) znamo da je to bilo nakon 1945 godine. Zgrada za smještaj radnika tome je nastavila služila i nakon Drugog svjetskog rata, kada dobija nadimak „Kolhoz“. U glavnoj, trokrilnoj zgradi bivše staklane navodno se najprije kuhao ajvar, pa plele košare i demižoni, pa izrađivale bačve, pa drvene gajbice i tek na kraju namještaj. Prema starim izvještajima, u pedesetim godinama u Daruvaru su postojale čak dva pogona za preradu drva, „Hrast“ i „Javor“ koji su se spojili u Javor. Mnogo godina kasnije Javor je pripojen Drvnom kombinatu Gaj, ali ni to nije pomoglo i drvna industrija u Daruvaru više ne postoji.

Ali postoji ta zgrada, bivšeg Gaja i Javora i još ranije staklane i to na  popisu „zaštićenih kulturnih dobara“ Bjelovarko-bilogorska županije. U kategoriji „industrijskim sklopovi“, gdje se vodi kao „bivša staklana i krilo za smještaj radnika“. Nakon što sam je obišla, pitam se, što je sa svim onim stvarima i zgradama koje nisu na ovom popisu, jer ona je danas u žalosnom i – zasranom stanju. Dugo sam razmišljala, da-li da napišem tu riječ, ali takva je realnost, ne malo i po kutovima, nego doslovce po cijeloj zgradi. Koja je trebala postati – novi općinski sud.

(Nakon što je daruvarski Gaj propao, zemljište i zgradu je kupilo Ministarstvo pravosuđa s namjerom da tu sagradi novu zgradu Općinskog suda. Budući da je u međuvremenu mreža sudova reorganizirana i Daruvar je ostao bez suda, zgrada bez ikakvih ograda i plotova služi da bi se sistemski i redovno koristila kao poljski WC.)

I zato ne idite unutra, nego zaobiđite onu stranu okrenutu prema autobusnom kolodvoru, koja je nekada davno dobila fasadu i koja vješto skriva njezinu prvobitnu, klasičnu arhitekturu industrijskih zgrada. Dovoljno je samo skrenuti iza ugla i pred vama su svi oni vješto nazidani dovratnici, natprozornici i podkrovni ukrasi. To je zadnje što nam je ostalo od onih silnih tvorničkih pogona i dimnjaka, koji su na prijelomu 19. u 20. stoljeće činili Daruvar privredno živim gradom.

Naravno, osim onih plavkasto-zelenkastih grumena staklarskog „škarta“ kojeg stanari i sto metara udaljeni od „bivše staklane“ i nakon devedeset godina kako je prestala s radom iskopavaju u ove proljetne dane kada prevrću zemlju u svojim baščama….

Istražila i šetala Vlatka Daněk

Da nema natpisa Daruvar, na prvi bismo pogled rekli, da to i nije naš grad. Ali jeste, lijevo je zgrada „starog Dalita“ u koji se Daruvarska ljevaonica i tvornica strojeva smjestila 1907. godine. Zgrada je tada već imala svoj tvornički dimnjak, prvobitno je to bila parna pilana, pa parni mlin. Obratite pažnju na lijepu uglovnicu desno od tri topole…

… to je ova ista, oko koje vrlo vjerojatno bez zastajkivanja vozite svaki dan kod semafora na raskršću Radićeve i Zrinske ulice koja ovdje prelazi u Kolodvorsku. (A kad smo već kod Dalita – stečajni upravitelj Dalit Corp zakazao je za 30. ožujka na Trgovačkom sudu u Zagrebu već četrnaestu usmenu javnu dražbu „za prodaju nekretnina stečajnog dužnika“. Cijena ne piše).

Neobičan pogled iz tvorničkog kruga na „staru zgradu Dalita“ čiji je dimnjak srušen krajem pedesetih godina koja a nalazio se (možda) tamo, gdje prestaje polukružni prolaz. (foto Toni Hnojčik)

Pivovara prije Drugog svjetskog rata na fotografiji Milana Pavića. Ako imate u obitelji nekoga, tko bi to mogao znati, pokažite mu fotografiju i pitajte, do kada je dvorištem dominirao tvornički dimnjak, odnosno, kada je srušen?

Fotografije iz sedamdesetih godina – iako je u to vrijeme Dalit već bio alfa i omega u proizvodnji različitih strojeva za ciglarsku industriju, na daruvarskoj se ciglani još uvijek sve radi po starinski – ručno. Pa i slaganje i vađenje cigala iz komora za pečenje ..

..ili odbacivanje škarta. .. većina radnika radila je na Ciglani sezonski, u toplim mjesecima kada se mogla (ručno) kopati glina, koja se nakon toga u „japaneru“ vozila do pogona, gdje se pravila cigla…

..koju ste mogli kao gotov proizvod tovariti direktno na svoju prikolicu. Osamdesete su donijele ključ u bravu ovom poduzeću koje sada, već sa svih strana okruženo gradskim ulicama, nije zapravo imalo nikakvu šansu da preživi…

…a zadnji je pao tvornički dimnjak, teško je reći, jeli to onaj isti, koji je sagrađen za prvobitnu parnu pilanu i tvornicu opeke iz 1894. godine. Iako smo se trudili, ovo je industrija o kojoj je ostalo malo toga zapisano. Možda može pomoći netko od čitatelja? Obratite pažnju kako radnik, koji ciglu po ciglu ruši dimnjak stoji gore bez ikakvog osiguranja. Osim potrebnog alata, tu je još samo boca „Radenske“. Od starog kompleksa Ciglane u današnjoj Frankopanskoj ulici koju smo vidjeli na seriji fotografija Tonija Hnojčika, nije više ništa ostalo…

Do ulice se smjestio prodajni kompleks KTC-a s benzinskom pumpom, kafićem i poljoprivrednom apotekom. Ispod brda, gdje je nekad postojalo Rimsko naselje a tik do zemljanog nasipa, gdje su radnici Ciglane nekada kopali zemlja za cigle, niknula je cijela polukružna Rimljanska ulica te nova daruvarska crkva Svetog Antuna Padovanskog. I tako se danas umjesto tvorničkog dimnjaka u nebo ovdje diže zvonik a desno iza ceste se žuti nova daruvarska škola sa sportskom dvoranom.

Budući da je ova stara razglednica otputovala iz Daruvara 1909. godine vrlo vjerojatno nam pokazuje kako je tvornički kompleks „kod stanice“ izgledao u godini 1907., kada je u Daruvaru proradio pogon staklane. Manja zgrada u prvom planu na razglednici, odmah do slijepog željezničkog kolosijeka, nosi natpis ODPREMA URNER&FUCHS (što su bili vlasnici staklane) EXPEDITION i očito služi da se gotovi proizvodi šalju željeznicom na tržište. Ispred vidimo čak i mala priručna kolica, desno od „odpremnice“ vidimo veliku trokrilnu prizemnu zgradu (s većim uglovnicama). Dvorište ove zgrade u obliku slova U završava sa još jednom višom zgradom strmog krova i s tvorničkim dimnjakom. Vjerojatno su se upravo tu nalazile peći u kojima se proizvodilo staklo…

Ova je razglednica putovala 1912. godine i budući da je snimljena s malo veće visine nego prošla, bolje se vidi koliko je zapravo velika zgrada u kojima se talilo staklo, te kako je sa sve tri strane okružuju krila manje zgrade (bivšeg Javora, odnosno Gaja). Obratite pažnju na još nešto – u međuvremenu je iza „odpremnice“ niknula još jedna dugačka samostojeća zgrada – ona za smještaj radnika (koje na prethodnoj razglednici nema)..

Na fotografiji Milana Pavića vidimo kako je krilo za stanovanje radnika izgledalo 1936. i to s bočne strane, tako da izgleda kao da je odmah iza „nalijepljena“ talionica, ali ona se zapravo nastavlja na dvorište glavne zgrade.

Na ovoj se koloriranoj razglednici cijeli tadašnji industrijski kompleks „kod stanice“ vidi u svoj raskoši – to su zapravo četiri samostojeće zgrade plus dimnjak. Teško je reći jesu li sve zgrade sagrađene 1907. za potrebe staklane ili možda samo ona najveća – talionica. Ova je razglednica zanimljiva i po tome što se na lijevoj strani vidi još jedan tadašnji daruvarski tvornički dimnjak – onaj od Daruvarske ljevaonice i tvornice strojeva…

Ova je razglednica „prava“ fotografija, što znači da je iz razdoblja neposredno prije Drugog svjetskog rata – cijeli industrijski kompleks je još tu, ali „Daruvarska staklana“ tu više ne radi. Nakon godina dobrog poslovanja 1925. ili 1928. staklana prestaje s radom, jer ne može opstati u konkurenciji s mnogo jeftinijim češkim i njemačkim staklom. Za što su te zgrade tada služile i što se u njima proizvodilo, ne znamo.

Pogled na Daruvar s groblja u osamdesetim godinama – u prvom planu kompleks „bivše staklane“ u kojem više nema ni dimnjaka a ni one visoke zgrade. Zapravo je ima ali smanjena za pola svoje visine, pa se može uočiti tek pomnim promatranjem. Cijeli ovaj kompleks (čak i „odpremnicu“) zaposjela je drvna industrija te razne cijevi vode piljevinu do „piljevnjaka“. U krilu namijenjenom za stanovanje još se uvelike stanuje…(foto Toni Hnojčik)

A ovako zgrada „odpremnice“ izgleda danas, zarasla u grmlje i šipražje u ljetnim se mjesecima skoro ni ne nazire s groblja, koje se proširilo sve do pruge…

…ipak, ako dignete pogled od polupanih prozora i okrbanih zidova, i danas ćete vidjeti vješti zanatski rad nekadašnjih zidara i tipičnu gradnju za tadašnje industrijsku arhitekturu.

I dalje se okomito na „odpremnicu“ nalazi nekadašnje krilo za smještaj radnika, koji tome služi i nakon Drugo svjetskog rata, kada je dobio naziv „kolhoz“. Navodno su samo dva ovdašnja stana u privatnom vlasništvu, ostali su „općinski“ i ljudi koji u njima žive stigli su po raznim kriterijima…

Čelni pogled na „kolhoz“ za koji je još 1986. godine tadašnji Daruvarski list pisao da je to opasno derutna zgrada…

Makadamska cesta vodi od „odpremnice“ preko „kolhoza“ do „bivšeg Javora-Gaja“. Središnje krilo zgrade bivše staklane okrenuto je prema pruzi i zapravo je duga prizemnica koja je sa svake strane „pojačanih“ uglovnicama, koje imaju i prvi kat.

Tek rijetki primijete da je fasada cijele ove zgrade složena u ciglama dvije različite boje, što zgradi daje dodatni šarm, kao i svijetli ukrasni ornamenti složeni iznad prozora. Šteta, što više nije moguće pročitati, što je nekad pisalo na zgradi a (vjerojatno) nakon Drugog svjetskog rata prebojano crvenom bojom. Obratite pažnju na lijepe polukružne nadprozornike…

… ali nemojte pogledati unutra, pogled zaista nije lijep…

…radije gledajte gore, od prozora do krova četiri „crte“ krase dužinu cijele zgrade, dvije dodatno naglašene reljefom od složenih cigala…

Kada skrenete iza ugla, postane vam jasno, da fasada ne mora svaki nužno svaki puta uljepšati zgradu. Iznad ulaza u haustor i danas se ispod nategnutog papira naziru slova Gaj. Ovo je strana zgrade, koja gleda na autobusni kolodvor i tu svoje putnike čeka „vlakobus“

A ovako zgrada izgleda unutra, debeli zidovi, vjerojatno posve originalni željezni prozori s prijeloma 19. i 20. stoljeća…

..a dolje tuga, čemer i jad, odnosno, nered, smeće i javni WC…

…isto u drugom pakovanju…

Iza ovih danas zaraslih prozora prije devedeset godina proizvodilo se daruvarsko staklo…

Oni koji žive blizu bivše „staklane“ i dan danas iz svojih vrtove vade staklene gromade, ostatci od lijevanja, sjajan podsjetnik na neka sjajna staklarska vremena…

… a ovo je set pozlaćenih čaše koje čuva jedna daruvarska obitelj, čija ih je majka dobila u miraz a koje su svojevremeno nabavljene u staklani u Ivanovom Polju. Zaista majstorski rad…

4 tjedans prije Komentari isključeni za Daruvarski tvornički dimnjaci