prevnext
Menu

A Trojka iz Daruvara odleti ravno u muzej

A Trojka iz Daruvara odleti ravno u muzej

I tako, korak po korak, dođosmo mi i do samog kraja grada, do livada. Ova oaza mira, tišine i prostora za šetnju idealna je i za sanjarenje. I zato danas zastajemo  na aerodromu (Daruvarčani nikad ne kažu ono sportski, iako bi trebali), grijemo se na škrtom proljetnom suncu, gledamo u nebo i zamišljamo…

Ovog ljeta na daruvarskom aerodromu bilo je, u odnosu na proteklih nekoliko godina, neobično živo. Gotovo svakodnevno, kada su to vremenske prilike dozvoljavale, građani našeg grada mogli su nad svojim kućama vidjeti jedrilicu. Bilo je dana kada je jedrilica kružila čak i pod oblacima noseći jedriličara čije pogled je dopirao u daljine, do Papuka, Moslavačke pa i Zagrebačke gore. Pod njim  su se šarenile oranice i polja, zelenile šume i ribnjaci. Oko njega kružili su pravi stanovnici plavih visina i začuđeno promatrali novog, velikog došljaka…

..ovako je počinjao tekst u Vjesniku komune koji je 1954. godine izašao pod naslovom Aeroklub ove godine a napisao ga je tada mladić, kasnije bankarski službenik Željko Mujić, osoba kojoj danas možemo najviše zahvaliti što kao iz rukava sipamo podatke:

Prva jedrilica izrađena nakon Drugog svjetskog rata ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj bivšoj Jugoslaviji sagrađena je 1946. u Daruvaru, bila je to „Žaba“ a sagradila ju je grupa mladića predvođena studentom strojarstva Slavkom Novakovićem.

Godinu dana kasnije sagrađen je prvi drveni hangar i u Daruvar stižu dvije profesionalne jedrilice i dva nastavnika jedriličarstva i počinje s radom Zrakoplovna škola. Za njezin procvat zaslužan je Kazimir Krakar, koji 1948. godine postaje upravitelj škole. U idućih 19 godina Daruvar spada među samo sedam gradova u Hrvatskoj u kojima djeluje Zrakoplovna škola, a osim jedriličarske i pilotske, tu je i padobranska škola.

 Zahvaljujući najdužem letu modela Dragutina Lazića, pobjednik na prvom takmičenju aviomodelara u Hrvatskoj održanog 1947. je Aeroklub Daruvar. Njegov član Ivan Knitl postaje 1955. godine prvak Hrvatske u disciplini skok  na cilj. Godine 1950. daruvarski Aeroklub ima 600 članova i proglašen je za najbolji u Hrvatskoj a 1953. kao jedan od najboljih klubova u bivšoj državi dobiva na poklon – radio-aparat. Dio članova nastavlja dalje školovanje za profesionalne pilote pa tako na kraju Ivan Svoboda vozi MIG-ove a Alfred Primc postaje kapetan DC-10.

U godinu 1962. daruvarski klub stupa sa zidanim hangarom izgrađenim 1950., Zrakoplovnom školom koja raspolaže s dva aviona, pet jedrilica i pet padobrana a osim pilota, tu je stalno zaposlen i aviomehaničar.

Bila su to krasna vremena, kada je svaki mladi Daruvarčanin imao mogućnost postati jedriličar i sportski pilot, rekao nam je Vladimir Jenkač – Jenki. Na aerodrom ga je godine 1952. poveo njegov prvi susjed, Kazo Krakar da pomogne na prvenstvu, koje je tada održano u Daruvaru.  Naravno da nije znao da se padobran ne nosi za „ručku“ te ga je aktivirao i  zaradio šamarčinu – koja ga je za dugo godina prikovala za aerodrom.

Bio sam sam sebi vrlo važan što su mi dopustili da se uopće smucam okolo i pomažem – prije polijetanja poslali bi me da rastjeram krave koje su pasle po pisti… Kasnije su me pozvali u modelarsku grupu, pa sam sastavio svoj prvi model, sudjelovao na klupskim natjecanjima, da bi konačno i sam mogao krenuti u školu za jedriličare.

U početku su se  jedrilice „katapultirale“ u zrak gumenim užetom a cijela operacija je sličila natezanju velike praćke i u njoj je moralo sudjelovati više ljudi. Bili su to zapravo „skokovi“, kako je točno bilježeno u starim letačkim knjigama, koje su sačuvane do današnjih dana. Kasnije su u klub stigle školske jedrilice koje je u zrak dizalo mehaničko vitlo. Najprije stara ratna limuzina, koju je Krakar dovezao  na pistu, jedan točak se digao u zrak a na njega se prikačila špula sa sajlom. Kasnije je traktor šlepao sajlu oko 800 metara od vitla do starta jedrilice. Pa se mahalo zastavicom, pa odmahnulo od vitla, i prije nego bi ga pustio, Krakar bi vikao u gumenu cijev, koja je služila za vezu a završavala u uhu naučnika-jedriličara: Drži smjer, drži smjer…

I taman kada je stekao C jedriličarsku značku, što je bio preduvjet za letačku školu, Jenki je počeo šegrtovati a kod njegovog majstora je to značilo raditi do šest popodne. Za  avione, gdje si cijele godine mukotrpno skupljao potreban broj godišnjih naleta, više nije bilo mjesta. I tako nije postao sportski pilot ali je dobro izučio zanat, što mu je kasnije puno pomoglo u poslu. I dan-danas na internetu uglavnom traži jedrilice i avione i ako ga sjećanje ne vara, u ono slavno doba kada je Daruvar imao ukupno sedam letjelica, to su bili avioni Aero 2 i Pod 2 i pet jedrilica – Roda (prva jedrilica-dvosjed), Čavka, Jastreb, Gruna B te Jadran (jedna od samo nekoliko izgrađenih hidrojedrilica).

O Krakaru ima samo riječi hvale: Bio je izvanredna čovjek, duša od čovjeka, ali vojnički strog. Ali takav je morao biti, letenje nije mačji kašalj. S radošću se sjeća i tadašnjeg običaja za dan grada dogurati od aviokluba do centra neki od aviona i smjestiti ga ispred Borova gdje su mu se građani dolazili diviti.

No došla je godina 1962. i privredna reforma, financiranje sporta i kulture prebačeni su na leđa lokalne zajednice koja za to nije imala razumijevanja, čitamo u tekstu koji je Željko Mujić pripremao za knjigu o daruvarskom klubu, ali ga je pretekla smrt. Za plaću pilota i mehaničara u gradskoj se blagajni nije našlo novaca i oni odlaze. Zrakoplovna škola prestaje s radom a avioni i jedrilice su dodijeljeni drugim klubovima. Osim ona dva koja, lete ravno u muzeje.

Popularna „Trojka“, ukras je zagrebačkog Tehničkog muzeja i dan-danas a jedrilica Jadran vjerojatno je u muzejskom depou Zemunu…

Avioklubu Daruvar ostao je samo hangar i želja za obnovom letačke djelatnosti ali to nije uspjelo ni kada je u Daruvaru osnovana poljoprivredna avijacija. U proljeće 1980. klub ostaje i bez hangara koji je srušen a na njegovom mjestu niče nova Dalitova hala. Aerodrom je brisan iz službenog registra a klub postaje udruga Tehničke kulture i od 1984. godine djeluje u potkrovlju zgrade u samom centru Daruvara (današnja Jelačićeva 2) i bavi se modelarstvom.

Od 1994. u Daruvaru djeluje Aeroklub Ždral Daruvar u čije temelje su ugrađeni prijašnji slavni dani Aerokluba Daruvar a novi hangar, kontrolni toranj i prostorije kluba dovršene su 1998 godine. Sagrađeni su malo zapadnije na livadama od prijašnjeg hangara a danas imaju i rekreativne sadržaje.

Kako saznajemo od aktualnog predsjednika Matije Čizmara, modelarska sekcija u zadnje se vrijeme uglavnom bavi izradom daljinski upravljanih modela, a za sportsko-rekreativno letenje  klub raspolaže jednim motornim zmajem. U hangaru je garažiran i jedan privatni ultralaki zrakoplov a po dvojica članova imaju dozvole za letenje.

Iako to možda ne izgleda mnogo, nije ni malo. Letenje je već odavno sport za one dubokog džepa, više nikada se neće vratiti vremena, kada će država plaćati nastavnike, koji će obučavati mlade i tu smo, gdje smo.  Klubovi bez sponzora i jake lokalne privrede od dotacija i članarina mogu (uz mnogo entuzijazma) tek održavati puki hladni pogon a to daruvarskom klubu za sada uspijeva. Sve ostalo plaćaju članovi sami – pilotsku školu, benzin (sat motornim zmajem cca 300 kuna).

Zato je Ždral vrlo zadovoljan prošlogodišnjim sudjelovanjem daruvarskog zmaja  u grupnom preletu preko sjeverne Hrvatske te organizacijom tradicionalnog ljetnog aeromitinga. On je sada memorijal a kao uspomena na Tomislava Bublića i Vladimira Vojtu, vodeće članove kluba, koji su poginuli 2015. godine, nakon čega je trebalo smoći snage krenuti ponovo.

U svijetlu svega, 70. godišnjica organiziranog bavljenje letenjem u Daruvaru obilježeno je skromno, prigodnom izložbom na aeromitingu. Tek toliko da se ne zaboravi, bijaše Daruvar jednom letačka sila …

Čitala, sakupila i slušala Vlatka Daněk

Iako ni u jednoj knjizi o povijesti Daruvara nismo pronašli podatke, da se ovdje letjelo i prije Drugog svjetskog rata, no to dokazuje ova fotografija iz obiteljskog albuma Krune Lokotara . Na njoj je njegova baka Ivana sa svojom djecom a na Aeromiting u Daruvaru 31. 7. 1939.

Aeroklub u Daruvaru počinje sa radom početkom1947. godine. U ljeto grupa djevojaka i mladića predvođenih Slavkom Novakovićem rastavlja u Pakracu drvene barake dobivene od vojske i u Daruvaru grade spremište, radionice i prostoriju za rad Zrakoplovne škole. U prvom planu jedrilica Jastreb…

Od proljeća traje teoretska nastava škole za jedriličare, sada može početi i praktična. Iznošenje Vrapca iz barake ….

Efektan snimak iz arhiva je Miroslava Gjurina, teško je reći iz koje je godine ali obratite pažnju na to, koliko visoko se obrađuju polja na Gradini u pozadini.

Godine 1950. klub počinje s izgradnjom zidanog hangara uz financijsku pomoć kotara Daruvar i tisuće dobrovoljnih radnih sata članova kluba i građana. Na betoniranju temelja radilo se i noću, pod jakim električnim žaruljama – čitamo u rukopisu Željka Mujića

Zlatno doba Aerokluba Daruvar, jedrilica Gruneo Baby te letači Nikola Pran, Ivan Banči te Željko Mujić

U kolovozu 1954. smrtno je stradao osnivač Aerokluba Slavko Novaković a u padu jedrilice koje tada nisu imale automatske kopče koje bi u slučaju nužde same otkačile sajle, kojima su podizane u vis. Velikom zaljubljeniku i konstruktoru jedrilica i danas krasi grob. Hrvatski Aeroklub je u povodu 50. obljetnice Aerokluba Daruvar 1996. godine dodijelio njemu, Kazimiru Krakaru te Željku Mujiću priznanje za doprinos u razvoju hrvatskog sportskog zrakoplovstva.

U sačuvanim knjigama letenja zabilježen je svaki let od 22. 12. 1946. pa sve do ukidanja Zrakoplovne škole 1962. godine. Točno se bilježi je to bio „skok“ ili „lijet“ ili probni lijet i koliko je trajao i bio dug (u metrima i minutama). Tu su i stečene jedriličarske kategorije…

..sve je u Zrakoplovnoj školi u Daruvaru išlo ko po špagi. Kako čitamo u završnom izvještaju za 1950. godinu ukupno je održano 1052 startova jedrilica (972 na vitlo i 80 na gumu) u ukupnom trajanju od 12 sati i 5 sekundi a obučeno je 19 pilota-letača A, 16 B i 1 C kategorije….

Postati pilot jedrilice nije bilo jednostavno a C kategorija otvarala je put ka školi za sportske pilote…

Prvi tečaj za pilote održan je 1954. godine i to na avionima „Trojka“, polazilo ga je 5 mladih Daruvarčana a vodio ga je nekadašnji pilot lovac u engleskom RAF-u Tihomir Babić. Obratite pažnju na registarsku oznaku te „Trojke“ a koju bilježi knjiga letenja iz 1955…

…to je ovaj sivi avion, koji je nakon prestanka rada Zrakoplovne škole iz Daruvara odletio u Zagreb i parkirao se u Tehničkom muzeju u odjelu prometa. Nažalost, iako je svoj radni vijek doslužio u Daruvaru, bio je vlasništvo Zrakoplovnog saveza i zato na njegovoj pločici ne piše da je naš. Fotografija je snimljena u nedjelju, kada su glavninu posjetilaca činili roditelji s djecom.

Vladimir Jenkač – Jenki u Aeroklub je došao kao osmogodišnjak i zauvijek ostao ljubitelj jedrilica, na fotografiji je s Blanikom koju je klub imao na posudbi 1973. ili 74. U to vrijeme već vodi klupsku modelarsku sekciju koja 1971.osvaja prvo ekipno mjesto u Hrvatskoj u natjecanju koje je održano u Lučkom.

Na fotografiji vidimo sličnu situaciju ali otprilike deset godina kasnije (u osamdesetim u klubu je aktivna samo aviomodelarska sekcija ali to nije razlog, da u Daruvar ponekad stigne kakva avio-posjeta). U prvom planu je opet, kaže Jenki izvrsna češka jedrilica Blanik, sva od aluminija a u pozadini avion, koji je spreman „u zaprezi“ je povući u zrak…

… kada se sajla otkači, Blanik klizi nad Daruvarom (a Toni Hnojčik snima iz aviona koji ju je digao u zrak)

Otprilike isto vrijeme, isti fotograf samo sada nad našim gradom kruži motorni zmaj…

Nakon petnaest godina 2003. opet počinje raditi aviomodelarska sekcija (tada opet pod vodstvom Jenkača) koja okuplja mnoštvo uglavnom dječaka. Zgodna fotografija nastala je s jednog pokaznog dana Tehničke kulture…

I danas postoje klinci (i odrasli), koje dolaze u Aeroklub, jer ih zanima modelarstvo, naročito zimi, kada se ne leti, no u modi su RC modeli na daljinsko upravljanje…(arhiva kluba)

Novi hangar, kontrolni toranj te prostorije novog aerokluba koji se danas zove Ždral Daruvar dovršen je 1989. godine, ovako je izgledao jučer, obasjan škrtim zimskim suncem…

…a ovako prošlo ljeto na tradicionalnom aeromitingu, koji je sada i memorijal Bublić-Vojta, u spomen poginulim vodećim članovima kluba. Osim revijalnog dijela letjelica svake vrste (koje u Daruvar dođu sa svih strana), tu su i popratni sadržaji, sportski dio te zabavni (ova i iduće fotografije Marko Čolić te Stela Novaković)

..pogled s druge strane. Ovakva prilika pruža nam se samo jednom godišnje da možemo pasti oči nad šarenilom sportskih letjelica koje su rascvjetale na daruvarskim livadama. Šteta ju je propustiti…

..pogled u nebo…

… lijep detalj…

.. . dva u jednom kadru…

…pogled na daruvarski sportski aerodrom i pistu iz visine….

…pogled na grad (obratite pažnju kako je lijep iz ove perspektive dvorac)…

..i za kraj za Daruvar vrlo neobična fotografija, odnosno, kako to štosno izgleda kada jahači trebaju „napojiti“ svoje leteće strojeve…

Nažalost, na daruvarskom se sportskom aerodromu više igra odbojka na pijesku nego leti, ali eto, takva su vremena….

2 mjesecs, 1 tjedan prije Komentari isključeni za A Trojka iz Daruvara odleti ravno u muzej